Kako je to biti u ulozi roditelja i/ili odgajatelja bilo koje vrste? Kako i gdje se educira za te uloge?
Kako je danas biti u ulozi djeteta, naročito djeteta s teškoćama u razvoju?
Koji je cilj odgoja? Kada se i kako događa proces osamostaljivanja djeteta?
Iz moje perspektive, vrlo je zahtjevno i odgovorno biti roditelj/odgajatelj, naročito u današnje doba. Osim što to znači raditi i zarađivati kako bismo imali sve što je potrebno za puko preživljavanje, a kamoli dostojan život, to znači i podizati, brinuti i odgajati djecu u ovom izazovnom i ubrzanom vremenu.
I katkad odrasli budu iscrpljeni, preplavljeni, umorni, frustrirani, očajni, zabrinuti… Kada se nađu u takvom mentalno-fizičko-emocionalnom stanju nekad je zaista teško pronaći strpljenje i vrijeme za baviti se s djecom. I nekad je najpraktičnije i najjednostavnije djecu staviti pred ekrane, uključiti ih na tisuću jednu aktivnost i ukrasti malo vremena za predahnuti ili obaviti neke poslove po kući.
Dugoročno gledano, kakve posljedice su moguće, ako takvi postupci postanu svakodnevna rutina, umjesto nešto povremeno?
Ukoliko se nešto ne promijeni sa svijesti odraslih ljudi, nisam previše optimistična.
Da odmah budem jasna. Namjera ovog teksta je ukazati na ono što se događa bez uljepšavanja i podilaženja ikome, ukazati na moguće posljedice koje nitko svjesno ne priželjkuje. Namjera je i ukazati na moguća rješenja i definitivno nije namjera nikoga osuđivati, moralizirati, filozofirati…
Svatko od nas je različit. Svako dijete je različito. Ako dijete ima bilo kakvu teškoću u razvoju, zahtjevnost odgajanja i postavljanja djeteta na noge je još veća na fizičkoj, psihičkoj i financijskoj razini.
Zašto često naglašavam kako je prvo potrebno pomoći sebi? Objasnit ću primjerom. Ako odrasla osoba radi na jako stresnom poslu i/ili ima neku psihičku/fizičku bolest, to automatski znači da se nalazi u disharmoniji. Kada smo umorni ili zbog bilo čega u neravnoteži, paralelno smo uglavnom i živčani, nestrpljiviji, agresivniji ili možda pasivniji. Ako takvi dođemo doma (ili na posao jer radimo s djecom), ako dijete traži našu pažnju, želi svladati novu vještinu, želi s nama provesti vrijeme… i ako živimo na autopilotu, vrlo vjerojatno ćemo reagirati na način kako svjesno zapravo ne bismo željeli – npr. izderat ćemo se na dijete, reći ćemo mu da je dosadno, da nas ostavi na miru, dat ćemo mu mobitel samo da zašuti i slično.
I ako se tako odnosimo prema djetetu iz dana u dan, ono će iz dana u dan razvijati sliku o sebi koja kaže da nije dovoljno vrijedno, dobro, važno, da ga roditelji ne vole i slično. Neka djeca će u takvoj situaciji reagirati na način da će se početi povlačiti u sebe, zatvarati u sobu, možda s vremenom eksperimentirati sa sredstvima ovisnosti ili se samoranjavati, neki će otići u krajnost suicidalnosti. Razvit će depresiju i anksioznost. Naravno, sve ovisi o jako mnogo čimbenika i mnoge ovdje uopće neću spomenuti jer bi tekst postao knjiga.
Druga djeca će u istim okolnostima razviti potpuno suprotna ponašanja – ona agresivna, nametljiva, možda će s vremenom početi krasti, maltretirati slabije od sebe, možda će krenuti u promiskuitetna ponašanja…
Radit će sve samo da privuku aktivnu pažnju roditelja, jer za djecu imati roditeljevu pažnju, pa i onu negativnu, znači biti živ. Bez pažnje djeca na nesvjesnoj i podsvjesnoj razini osjećaju kao da doslovno neće preživjeti.
S druge strane, postoji druga krajnost u kojoj se radi sve za djecu i preko vlastitih granica i mogućnosti, u kojoj se udovoljava i svakom najmanjem zahtjevu djeteta. Takva djeca imaju aktivnu pažnju i ljubav roditelja, ali nemaju granice i odgovornosti. I za tu krajnost posljedice mogu biti iste kao što sam opisala maloprije.
Naravno, ovo što sam opisala su samo crno-bijele krajnosti, a između toga postoji cijeli spektar sive boje. Svatko sam za sebe zna gdje se na tom spektru nalazi što se tiče odnosa prema djeci, bilo da smo roditelji i/ili odgajatelji bilo koje vrste.
Želi li itko od nas takve posljedice za djecu na svjesnoj razini? Uvjerena sam da ne želi, no svejedno se upravo to sve češće događa. Zašto i kako stati tome na kraj?
Pa upravo zato što većina odraslih ljudi ne zna pomoći sebi – ne zna uravnotežiti svoje cjelokupno biće, smiriti um, svjesno raditi s emocija, smiriti živčani sustav, razlikovati želje od potreba, hitno i bitno od nebitnog i nehitnog… I sve to što sam nabrojala nije teško niti komplicirano, a doslovno može spasiti život te itekako povećati kapacitet za nošenje sa svim životnim izazovima koji su pred nama svaki dan.
Kada se odrasli znaju vratiti u ravnotežu, tada svakodnevnim primjerom pokazuju i uče djecu kako surađivati s emocijama, nositi se sa stresom, rješavati probleme, prilagođavati se u okolnostima koje su neplanirane i neočekivane… Jer djeca u prvom redu uče promatranjem i oponašanjem.
Upoznala sam ljude koji samo žele da su njihova djeca sretna te očekuju kako će jednog dana ta djeca jednostavno preko noći naučiti brinuti o sebi, raspolagati novcima, brinuti o drugima, surađivati s njima i slično. Ali takva očekivanja se rijetko ispunjavaju.
Događa se samo djeci (tada odraslima) koji shvate da nisu sposobni samostalno živjeti i pobrinuti se za sebe te odluče naučiti kako se to radi. No ima ih mnogo koji to nikad ne pokušaju promijeniti, već se s time pomire na način koji kaže: „Ah, ja sam jednostavno takav“.
Upoznala sam i radila s djecom različite dobi (od vrtićke do srednjoškolaca) i s različitim teškoćama u razvoju. I kod sve djece primjećujem kako im treba nekoliko jednostavnih stvari da bi se svakodnevno razvijala i učila o tome kako brinuti o sebi i drugima.
Prvo i osnovno žele sudjelovati u svakodnevnom životu i svakim danom biti sve samostalnija. Kada su mali žele se uključiti u kuhanje, samostalno oblačenje, vezanje tenisica, samostalno jedenje i pijenje, spremanje za sobom… I za sve to treba im dati prostora i vremena. No, često upravo zbog nedostatka strpljenja, vremena i energije odrasli mnogo toga nepotrebno rade umjesto djece. I tako se djeca nauče da odrasli rade sve umjesto njih i u jednom trenutku odustanu od pokušavanja.
Kada tako odgajana djeca porastu i kada roditelji požele da im djeca pomognu, djeca vrlo često uđu u otpor koji iskazuju na različite i nekad neprimjerene načine. No, imamo li pravo zamjerati im na tome i govoriti im da su lijeni? Tadašnja njihova reakcija je samo posljedica one: „Nemoj ti, ja ću.“
Drugo što svoj djeci treba je povjerenje u njih, povjerenje u njihove sposobnosti te svakodnevno prilagođavanje prirodnim fazama njihovog sveukupnog rasta i razvoja.
No upravo to nekad izostaje, naročito kod djece s teškoćama u razvoju. Kada neko dijete dobije dijagnozu, odrasli često to uzmu kao činjenicu, kao nešto što je jednostavno tako i zaborave da su to djeca, da se svaki dan razvijaju i rastu. I ako zbog dijagnoze neke stvari ne mogu raditi na uobičajeni način, to ne znači da ne postoji neki drugi način, možda čak i pomalo čudan, ali neki način koji funkcionira za njih. Važno je imati svijest o teškoći djeteta, ali imati i svijest o sposobnostima pronalaženja rješenja i drugačijih načina funkcioniranja. Plastičnost mozga je fascinantna, kao i moć usklađenosti ljudske volje, namjere i prakse.
Sada ću stati sa zaključkom kako su djeca refleksija stanja svijesti odraslih. Upravo u odnosu s djecom možemo vidjeti najsiroviju istinu o sebi, o svojim manama i vrlinama te svemu onome što čuvamo na nesvjesnoj i podsvjesnoj razini i za što se tada ukazuje prilika za osvještavanje i transformaciju.
Jesmo li spremni vidjeti tu istinu i nešto po tom pitanju napraviti, kako bismo odgajali i podizali današnju djecu sa ciljem da izrastu u samostalne, odgovorne, samosvjesne, kreativne odrasle ljude, koje znaju postaviti granice, sklapati i održavati međuljudske odnose, ali i izaći iz onih koji su toksični?
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
Advertisements
