Jako je važno razlikovati svjesne misli od onih podsvjesnih.

Svjesne misli čine jako mali postotak sveukupnog broja misli koje se vrte u našem biću tijekom dana. Isprobala sam neke tehnike koje bi se mogle svrstati u tehnike svjesnog razmišljanja, kao npr. misli pozitivno, mislima se kreira realnost i slično. Svi ti pokušaji zapravo su neslavno završili u ladici mog uma na kojoj piše: „Piši kući propalo.“

I ne mogu reći kako svjesne misli nemaju moć, no da bismo iskusili moć svjesnih misli prvo je potrebno stišati podsvjesni um koji stalno nešto klepeće te vratiti energiju iz glave u tijelo, naučiti povezati i usklađeno koristiti um, srce i tijelo. Sve do te točke razvoja svijesti, iz moje perspektive, puno je važnije baviti se pitanjima kako funkcionira podsvijest te kako vratiti energiju u tijelo nego se baviti s onim što svjesno mislimo. Uzalud svjesno mislim svašta, ako moja podsvijest priča potpuno drugačije priče i ako moji postojeći energetski putevi i obrasci ne podržavaju smjer kamo idu svjesne misli.

Jeste li ikad doživjeli da želite nešto ostvariti, želite se pokrenuti u smjeru neke promjene, a onda nađete tisuću i jedno „logično i realno“ opravdanje zašto ipak ne sada, već nekad tamo u budućnosti, koja obično uvijek i ostane samo budućnost? Jeste li ikada u sebi doživjeli taj unutarnji konflikt? I ako jeste, u kojoj mjeri su vaše akcije usmjeravale svjesne misli, a u kojoj mjeri su ipak pobjeđivala ona „logična i realna“ opravdanja? I što se događa nakon akcije bilo da je vođena podsvjesnim bilo svjesnim mislima? Rješava li se unutarnji konflikt ili on samo poprima druge boje u vidu krivnje, srama, anksioznosti, depresije, frustracije, ljutnje, beskonačnog odgađanja započinjanja ili dovršavanja započetog i slično?

Unazad nekoliko tjedana, kroz razgovore s prijateljicama i kroz svoje procese promatranja i rada na tokovima energija unutar mene, izašlo je zaista mnogo toga na površinu. Ovdje ću spomenuti samo jedan djelić toga.

Ne znam kako je bilo kod drugih, ali u mom djetinjstvu bilo je dosta rečenica koje su započinjale: „Ne možeš…“ i nakon toga je išlo neko „logično i realno“ opravdanje. Npr. ne možeš se penjati na drvo jer to nije za curice. Ne možeš ići na modni dizajn jer od toga nema kruha. Ne možeš dobiti kinder jaje, jer nemamo novaca… I u razgovoru s prijateljicom, došla sam do zaključka kako riječi „Ne možeš“ nisu značile da ja to ne mogu, da je nemoguće ili da je „pogrešno“ to što želim. Te riječi zapravo su značile da je neka moja želja u suprotnosti s onim što su mi roditelji željeli/mogli omogućiti iz njihove točke gledišta.

Kada se djetetu, koje je dominantno u theta moždanim valovima, kaže da nešto ne može, da je nešto nemoguće, ono će to povjerovati. Ta rečenica „Ne možeš. Nije moguće.“ snima se u podsvijest, a onda kad nešto u životu pobudi sličan osjećaj koji je pratio npr. želju da se penjem po drveću, automatski se javlja misao: „Ne možeš…“, a nastavak može biti različit od situacije do situacije.

Što bi bilo kada bi se djeci upućivale drugačije rečenice? Kakav bi odnos imala sama prema sebi i životu da sam umjesto rečenice: „Ne možeš ići na modni dizajn jer od toga nema kruha.“ slušala rečenicu koja otprilike glasi: „Ne podržavam ideju da ideš na modni dizajn. Da bi u tome uspjela, mislim da ti treba veliki početni kapital, netko tko će ti u početku dati vjetar u leđa, a ja ti to ne mogu dati. Ima li nešto drugo što bi voljela učiti i jednog dana se time baviti, a u čemu svi ti talenti i interesi mogu doći na vidjelo?“

Nikad nećemo saznati što bi bilo da je bilo. Bilo je kako je bilo, no tko god odgaja djecu jako je važno da smo iskreni oko toga što govorimo, a još je važnije da znamo zašto nešto govorimo – govorimo li zato što se bojimo za sigurnost djece, jer trenutno nemamo energije baviti se s nečim, jer silno želimo da su djeca sretna (što god da to značilo)…?

Djeca doslovno shvaćaju ono što govorimo i glasovi autoriteta pohranjuju se u podsvijesti kao unutarnji glasovi koji će nastaviti pričati i kad odrastemo i kad fizički više nismo u blizini tih autoriteta.

I u tom primjeru, kad se javi misao: „Ne možeš.“, je li to moja misao ili je to samo program snimljen u moju podsvijest, samo informacija o tome koje frekvencije se i dalje držim u svom životu?

Dat ću jedan vrlo banalan i nedavni primjer iz vlastitog života. Za rođendan sam zaželjela bojanku za odrasle s mandalama i/ili bojice. Dobila sam paket od 36 bojica i bojanku s motivom cvijeća.

Željela sam mandale zato što sam se željela igrati s kombinacijama i nijansama boja bez nekih pravila, onako kako mi dođe. Kad sam dobila bojanku s motivom cvijeća, istu večer sam je išla bojati i isprobavati nove bojice. No, što sam duže bojala to cvijeće, postajala sam sve živčanija, frustriranija i ljuća. Krenulo je pitanje: „Zašto nisu mandale?“ i od tog pitanja krenula je akcija traženja mandala na internetu te njihovo printanje kako bih si dala ono što sam željela.

No, postavila sam si i pitanje zbog čega me toliko smeta bojati cvijeće? I da se razumijemo, nisam promatrala svjesne misli, već one podsvjesne i odnose između različitih dijelova mene (npr. unutarnjeg djeteta, internaliziranih autoriteta, potisnutih emocija…). I odgovori su glasili otprilike ovako: „Naravno da te ovo smeta. Tko će bojati bojanku u kojoj je na svakoj stranici motiv cvijeće? Tko će na svakoj stranici listove bojati u zeleno? Gdje je tu zabava? Gdje je tu sloboda igranja s bojama?“

Dobro sam se nasmijala samoj sebi kad sam shvatila u čemu je problem. To je bio program koji kaže da cvijeće trebam bojati u skladu s onim što postoji u realnosti. I onda sam odlučila da ću na jednoj stranici lišće bojati u crno. Kad sam krenula u tu avanturu bojanja cvijeća na način kako ne postoji u prirodi, ponovno sam osjetila nervozu i glasove osuđivanja koji su otprilike glasili ovako: „Kako možeš bojati lišće u crno?! Pa to nije realno i nije moguće.“

Nekoliko dana sam započinjala s bojanjem, a onda odustajala jer je unutarnji konflikt između želje za igranjem s bojama i programa da „moram bojati onako kako je realno“ bio zaista neugodan. No, kad sam odlučila stati s borbom između svjesnog i podsvjesnog dijela bića, shvatila sam kako i dio ranjenog djeteta i dio internaliziranih roditelja imaju potrebu biti viđeni, prihvaćeni i zagrljeni. Kad sam pomirila te dijelove sebe, kad sam dozvolila da se moja podsvijest još malo reprogramira, nastavak bojanja cvijeća u skladu sa željom igranja s bojama poprimio je zabavnu notu za kojom ovih dana rado posežem, a potreba za bojanjem baš mandala je nestala.

Sada sam zaista sretna i zahvalna što nisam dobila mandale kako sam htjela, već sam dobila upravo ono što mi je trebalo da se još malo odvojim od frekvencije u kojoj sam zapela kroz identifikaciju za ono što mi je rečeno o tome kakva sam, tko sam i kako funkcionira svijet. Davanje vlastite kreativne moći onome što nam netko kaže da je istina o nama, drugima i/ili svijetu je još jedna jako važna tema, a o tome nekom drugom zgodom.