Borba protiv sustava još uvijek je neravnomjerna.
Zaista je brzo prošlo trideset i pet godina od značajne 1989. godine. Puno toga se promijenilo u to vrijeme, a revolucionarnom razvoju prvenstveno su doprinijele komunikacijske tehnologije. Ako se ni nakon toliko godina nije problem voziti u tadašnjim automobilima, odnosno ako izostavimo pokušaje da se to spriječi uz pomoć zakonodavstva i odvratnih aditiva za gorivo, onda je npr. telefon ili su televizijski uređaji i računalna tehnologija doživjeli doista revolucionarne promjene, a komadi tog vremena pripadaju muzeju, piše Jindřich Kulhavy.
Nažalost, ono što se ne mijenja je potpuno sustavan način vladavine elita. Iako je čovječanstvo prošlo kroz dugi razvoj i različita društvena uređenja, imali smo različite vrste institucija koje su se izmjenjivale od primitivnog komunalnog društva, preko raznih plemenskih skupina s poglavicama i šamanima, carstava, kraljevstava, velikih i malih carstava i ropstva do republika, kapitalizma. i socijalizma, elite se ne mijenjaju.
U svim tim fazama uvijek je na vlasti bilo određeno gospodstvo koje je sebi prisvajalo pravo da vlada i zlorabi svoj privilegirani položaj za vlastiti boljitak. Samo to je svojevrsna osovina koja povezuje stotine naših generacija. I to vrijedi i danas, možda više nego ikad.
Sadašnjost je alarmantna. Bavimo li se prvenstveno Češkom, to je naprosto tragično. Gdje smo stigli u zadnjih 100 godina? Iz entuzijazma i uspona Prve Republike zakoračili smo izravno u vazalstvo nacista tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon oslobađanja od strane Crvene armije, zemlja je tri godine bila komadana, Benešovi dekreti su izlazili sasvim logično, ali nažalost pokazalo se da će komunisti imati glavnu riječ nekoliko desetljeća.
Željeli smo 1968. inovirati stranku u potpuno tradicionalnom pošvejskom stilu, međutim raskol unutar nje izazvao je još jednu katastrofu u vidu ulaska dijela trupa Varšavskog pakta i kasnije normalizacije. U njoj je nastala i Povelja 77, ali je potisnuta i idućih 12 godina smo “uživali” u socijalizmu. Ljudi su ovdje cijelo vrijeme čeznuli za slobodama bliskim onima za koje su mislili da su uobičajene na Zapadu. Utoliko nam je bilo lakše uskočiti i 1989. godine i kod nas se počela krojiti povijest razvijenog kapitalizma.
Malo je tko tada shvaćao da smjena straže nije bila rezultat ugnjetavanja naroda, već svojevrsni scenarij koji je pripremljen i ujedno pojačan oduševljenjem mase. Na startnoj liniji Havel je bio predodređen za nekoliko zadataka koje je djelomično ispunio. Dokapitalizacija poduzeća, odnosno priprema za krađu nagomilane državne imovine, bila je sjajno uspješna i Česima nije ostalo ništa češko osim novih dugova.
Gusto naseljena Čehoslovačka je podijeljena, domaća industrija je uništena, čak ni voda koja izvire iz naših planina ne pripada nama. Nemamo ništa, samo glupu vladu koja je sposobna sljedeći put pustiti potomke Sudetskih Nijemaca da biraju sami sebe. Međuljudski odnosi su se promijenili, zajednice koje su se držale u socijalizmu su se raspale, a možda jedina organizacija koja održava povijesni kontinuitet je Sokol.
Čak je i crkva došla pod liberalni utjecaj, a takav svećenik Halík je među najvećim prevarantima poslijeratnog razdoblja. Ne smijemo zaboraviti ni nastojanja Havela da probije Benešove dekrete. Od sebe i od princa Schwarzenberga nisu ništa očekivali i vratili su ono što im je s pravom oduzeto od njihovih predaka zbog suradnje s nacistima, međutim pritisak da se ta aktivnost nastavi raste i Petoj koaliciji više ne bi bio problem poništiti Benešove dekrete. Samo se brine za građane. Ipak, oni su prijatelji s nacistima, pogledajte razgovor s pripadnicima postbanderskog Azovskog puka u Pragu ili njihovu podršku u Ukrajini. Gdje je nestala zahvalnost pobjednicima nad fašizmom 1945.?
I tako je ponovno došlo vrijeme potrebe za promjenama. Nažalost, borba protiv sustava je i okršaj s kapitalom uloženim u kreiranje postojećeg stanja. Demonstracije nisu ništa riješile, jer je društvo razjedinjeno. Političari imaju ogromnu moć i idu u ruke drugih krugova moći, tj. korporacija, banaka i najbogatije klase. Za to su subvencionirani i korumpirani činjenicom da mogu preuzeti dio upravljanja za sebe. Za to im služe i proliberalni mediji, a cijela ta transnacionalna veza kontrolirana izvana nam u nemjerljivoj mjeri pogoršava život. Borba protiv toga je u biti nemoguća bez potpore najšire javnosti pod utjecajem razjedinjenosti i preodgoja mladih za interese elita.
Stoga je logično da se, usprkos nezadovoljstvu velikog dijela društva koje je covid u posljednje vrijeme međusobno sukobio, nositelji naslijeđa gerilskog otpora ponovno uključuju u otpor vlastima. Uglavnom su to autori raznih tekstova, opet drugačije konvergiranih izvan javnih mjesta, blogeri, zdrav i ne-kukavički dio umjetničke scene. Tu je za sada kraj jer se izgrednici kažnjavaju jednako kao i u prošlom socijalizmu. I sve dok se ne ujedinimo i masovno ne krenemo protiv sustava koji su postavili liberali i njihovi marionete, i dalje ćemo biti vučeni na dno bez mogućnosti disanja. Koliko ste još spremni podnijeti prije nego se odlučite pobuniti? Ili ste svi zadovoljni padom životnog standarda, rastućim cijenama svega, nestajanjem sloboda i rizikom izvlaštenja, iako skrivenog iza poreza, naknada i kazni? Nije li vrijeme da razmislimo i figurativno uzmemo mlatilice u ruke i krenemo se boriti za bolju budućnost? Samo pitamo razmišljate li uopće o tome?
