Vrlo često iz interesa, emocija ili zato što to društvo nameće, postajemo drugačiji nego što stvarno jesmo i činimo stvari koje prelaze naše osobne granice.
Činimo stvari koje nisu autentične, idemo protiv sebe i stvaramo poprilično lažnu, plitku i netočnu sliku o sebi. Tako je prezentiramo i sebi i drugima.
Možemo se “ufurati u filmove”, koji uopće nisu naši.
Posljedica toga su loši, teški i naporni odnosi s drugima. I bližima i daljnjima…
Najgore od svega što time narušavamo odnos sa samima sobom.
U svemu tome nema puno ni sreće ni zadovoljstva, jer izvorno ljudsko biće ne želi iluzije.
Živimo u iluzijama, jer smo slabi prihvaćati stvarnost.
Još kad tome nadodamo vladajući ego, inat i tvrdoglavost, teško da će nam život ići na ruku.
Jednostavno, laž nema ni dubinu ni vrijednost i ne može dugo opstati. Može opstati uz jako veliku količinu tvrdoglavosti, a Život će često “podmetati” situacije i ljude koji bi to sve mogli razbiti.
Kad nam “ide od ruke”, kad se događaju dobra poklapanja, sinkroniciteti, vremensko i prostorno glatko događanje, onda možemo opravdano osjećati i misliti (znati), da živimo svoj stvarni život i da smo autentični.
Neki bi to mogli usporediti s malim svakodnevnim čudima.
Najvažniji međuljudski odnos je onaj koji imamo sami sa sobom. Ako je to u redu, ne žudimo pretjerano za odnosima s mnoštvom ljudi. Tada nam je dovoljno par ljudi s kojima nam je dobro i ti ljudi su nam sličnog percipiranja istine i stvarnosti.
