Jučer sam napisala tekst o tome da je naš Život posljedica onog čemu uglavnom poklanjamo (ili smo poklanjali) pažnju, na što je jedna divna duša napisala komentar u smislu da promatra to godinama i ima mnogo potvrda da je tako, no da se jedna situacija ne prikazuje u njenoj realnosti na način kako bi željela iako joj je na njoj fokus i pitala je zašto je tomu tako.

Odgovor koji sam iz iskustva napisala prenosim i u ovaj status jer osjećam da bi mogao služiti svima nama na putu svjesne pažnje i kreiranja svog Puta.

Uz svjesnu pažnju, usmjerenu iz našeg izvora, postoji još mnogo toga što utječe na tokove onoga što se odvija oko nas, a što mi ne vidimo ili naš um tumači na jedan način, a u pozadini se odvija nešto sasvim drugo.

U obzir treba uzeti i nesvjesne programe, unutarnji energetski protok u nama (osobnu čistoću) i spremnost za življenje baš tog određenog scenarija (mnogi se ljudi na nesvjesnoj razini plaše živjeti iskustva koja, što je paradoks, na svjesnoj razini priželjkuju).

Često se i nešto na što mi u svojoj svijesti stavljamo sad fokus, u kozmičkom eteru koji ima sasvim druge zakone i gdje vrijeme kakvo ljudski um poznaje ne postoji, ne prikazuje u onom vremenskom intervalu koji naš ljudski oblik očekuje. Zato nikad ne trebamo odustajati od namjeravanja Ljubavi jer nikad ne možemo znati u kojem će nas obliku i kad sustići.

Isto tako, potrebna je i visoka svijest o “vanjskim ometačima” koji remete vibracijske tokove, a mi ljudi tog često nismo svjesni. Primjerice, možemo u jednom dijelu dana imati fokus na nešto uzvišeno, ljubavno, srcem kupano, ali u sljedećem nam je pažnja usmjerena recimo na niskovibrantni TV program poput vijesti, raznih emisija, praznih serija i slično ili sastanak s nezadovoljnom osobom koja vječno istresa svoje frustracije pred nas ili ne živi povezana sa sobom, a što automatski znači nižu vibraciju i tu već nastaje određena “zbrka u kozmosu”, odnosno, naš fokus od ranije biva na neki način “zamućen”.

Zato je za kreaciju doista čistog iskustva potrebna svijest i stalna pažnja i to nije nimalo jednostavno u ovom svijetu, ali je moguće. No to zahtijeva “stalni rad”, doslovno od 0-24 (čak i kad spavamo i sanjamo )

A samo jedan primjer kako ponekad stvari izgledaju drugačije od onoga kako to um zamišlja, a zapravo nisu neisporučene, samo mi to ne vidimo tako.

Ja sam naime još kao djevojčica “zamaštala” svoj cijeli život. Čak ne bih mogla reći ni “zamaštala” jer je tu bilo mnogo detalja koji nisu mogli dolaziti iz mog svjesnog dijela niti tad još gotovo dječjeg poimanja svijeta. Bilo je to nešto poput “prisjećanja” na moj Život. To je bilo toliko jako da me je vodilo svim etapama puta kako bi se ta iskustva (uz moj angažman u ljudskom tijelu, naravno) pojavila u mojoj realnosti.

Uključivalo je to jasan i neprekidan fokus na moje životne odabire koje sam birala dušom, ali i sa sviješću o planu duše koji slijedim i koji me vodi prema onom životu kakav osjećam da je predodređen da ga ovaj put živim.

Gotovo sve, ali i mnogo više od toga na čemu mi je bio fokus, manifestiralo se unutar mog Života. Često bih plakala od ganuća, zahvaljivala svakom stanicom bića, čudila se i klanjala. I tako do danas, kad se to odvija gotovo samo od sebe. I dalje je moj fokus koliko je god to moguće na svjetlosnim sadržajima, ali više nema toliko ni tako konkretnih čežnji duše kao ranije, kad sam slagala mozaik svog Života.

Sad prepuštam Životu da me unutar tog mozika iznenađuje. I divno to radi.

Uglavnom, gotovo sve iz tog prisjećanja se ocrtalo na mom putu, osim toga da rodim djevojčicu. Najsnažnije sam osjećala tu čežnju za njom, kad sam prvi put nosila bebu pod srcem. Bila sam uvjerena da je djevojčica jer je ona bila doista jako utisnuta u moj fokus i iznenadila sam se kad mi je rečeno da je dječak.

Drugi put je očekivanje bilo mnogo manje. Toliko sam obožavala te svoje dječake da mi je fokus s djevojčice počeo jako opadati. Kad sam poželjela treću bebu, gotovo da više energetski nije ni bilo u mojoj svijesti djevojčice, a što mi je i samoj bilo neobično. Ideja da imam tri mala dječačića, tad se već potpuno uklapala u moju viziju.

Tako je i bilo.

U jednom mom dubokom razgovoru s Bogom/Ljubavlju/Višim ja/Univerzumom iz dubine sam (se) zapitala kako to da mi je nekad fokus bio tako jako na djevojčici, a nisam je rodila, dok su mi se sve druge, mnogo “složenije” čežnje duše pojavile u realnosti?

Tada sam dobila beskrajno dubok i vrijedan uvid od kojeg mi se i danas naježi Duša, koji često prepričavam na svojim radionicama i za koji znam, poznavajući u detalj svoj put i tragajući budno za potpunim jedinstvom sa sobom, da je najdublja istina:

“Ti si rodila svoju djevojčicu i imaš je.

To si, Marina, Ti.”

Hvala Živote!