Govoreći tolike godine o energiji Ljubavi, njenoj iznimnoj snazi, kozmičkoj transformaciji i jednoti, nailazila bih često (s vremenom sve manje) na nerazumijevanje. Ta se moja slika, ako nečije srce ne bi bilo dovoljno otvoreno, doimala poput ružičastog balona od sapunice. U nekim slučajevima i poput apsolutne utopije. U takozvanom svijetu dualnosti, odakle nekome uopće pravo govoriti o jednoti Ljubavi.

Energija Ljubavi pokazala mi je neslućene dimenzije postojanja, neobjašnjive ljudskom, ograničenom poimanju svijeta.

Potvrdila mi je izostanak boli u kakvu se čovjek zaklinje i za koju se tako grčevito hvata u nepoznavanju energije Ljubavi.

Ne floskule, ne informacije, ne emocije, jer Ljubav je daleko više od toga, već istinske vibracije Ljubavi koja se može spoznati tek kad se otvori srce i skloni ego.

Utiša um.

Događalo mi se da bi, nakon što bih pisala ili govorila o moći Ljubavi i nemogućnosti da Ljubav egzistira na istom mjestu kao i bol, ljudi ulazili iz vlastitog straha i otpora u moj prostor i pokušavali me uvjeriti da sam u zabludi.

Bili bi toliko nemoćni u priči uma, čak i onda kad bi se pozivali na duh(ovnost) da bi u tom trenu bili spremni poželjeti mi neko “bolno” iskustvo samo kako bi dokazali svoju nadmoć.

Jer, nema toga što čovjeka može skloniti od patnje i boli, govorili bi.

Ovo je eter dualnosti.

Nema te Ljubavi koja dualnost može nadići.

Nisam im zamjerala nikada, ali nisam ni tu energiju k sebi puštala.

Kad ne bih u ime Ljubavi pristala na priznavanje patnje kao jedinog učitelja ili neizbježnog iskustva do kraja Života, u nekom bismo se trenutku energetski, a onda i fizički razišli.

Bio bi to blagoslov koji je unosio mir.

Ljubav ne stanuje na istom mjestu kao i patnja.

U duhovnom rječniku postoji nešto što se naziva posljednja inicijacija ili Veliki prijelaz.

U zemaljskom svijetu je to trenutak kad duša napušta tijelo – bilo da se radi o duši nekog dragog nam bića ili našoj vlastitoj.

Za veliku je većinu ljudi taj trenutak zastrašujuć. Prati ga strah, bol i nevjerica.

Ljubav kao energija ne služi samo kupanju milošću u magičnim, zaigranim trenucima.

Ljubav kao energija nastupa kozmičkom snagom i nečuvenom veličanstvenošću i u trenutku Velikog prijelaza.

Tad je njena moć snažnija i svjetlosnija no ikada. I kad plačemo u tim trenucima, srcem nam struji zahvalnost, divota, blagost i nježnost.

Umu nedokučivo.

Egu porazno.

Ljubavi prirodno.

Bol i patnja niskog su vibracijskog statusa i ne mogu biti u istoj ravnini s Ljubavi. Patnja je gusta, zaglavljena energija koja pritišće, guši i ometa. Uzrokuje je nemogućnost otpuštanja i otvaranja srca.

Kad je srce otvoreno, energija teče čak i kad svjedočimo Velikom prijelazu.

Mi se nalazimo u polju beskonačnih mogućnosti i sviješću sve možemo transformirati. Jedino ne možemo izbjeći Veliki prijelaz.

Duša se na njega obvezala kad se spuštala u tijelo.

I ona ima sve alate za prijeći ga u Ljubavi i milosti.

Ego je taj koji se umiješa i identificira s patnjom i boli.

Pritom se ne radi o tome da potiskujemo emocije, tješimo se praznim frazama, čeličimo iz uma ili se hvatamo za duhovne teorije po kojima duša nastavlja egzistirati u nekim drugim eterima kad iziđe iz tijela.

Ako nam srce nije širom otvoreno, ako Ljubav kao energija ne struji tad našim bićem, ništa od toga neće spriječiti patnju ni zaglavljenost ma što emitirali na van.

Ona će prodirati sa svih mjesta i iz nas će polako nestajati i posljednja nada da Veliki prijelaz može biti blagoslov. Činit će se da ništa nema smisla.

A, zapravo nas je odnijela niska vibracija i odvojila od Ljubavi i smisla.

Što kao ljudska bića možemo činiti kako bismo namjeravali Ljubav koja će nam potvrditi odsustvo patnje u Životu i smisao svega i kad se suočimo s Velikim prijelazom?

Otvarati srce neprestano.

Govoriti s Ljubavlju.

Primjećivati i utišavati ego.

Promatrati patnju kao dio iskustva na putu rasta u Ljubav, a ne kao zakon Života ili jedinog učitelja.

Svakoga dana u svakom pogledu biti ljubavniji čovjek.

Donositi odluke iz duše, ne iz kalkulacije.

Vjerovati u umu nedokučivo.

I voljeti, voljeti, voljeti iznad svega.

Jer u trenutku Velikog prijelaza, bilo da prelazi netko naš ili mi sami, bit će potpuno vidljivo jesmo li svladali posljednju inicijaciju.

Bit će potpuno jasno koliko smo uistinu predani čistoj Ljubavi.

I ona će nas iznijeti iznad straha i patnje.

Ovih dana ponovno mi se pokazala najveća svetost voljenja i držala me zahvalnu “iznad uma i stvari ovoga svijeta”.

Srce mi se rastapa u milosti, svjetlosti, zahvalnosti, duhovnoj radosti, ljepoti bivanja na ovom svijetu, unatoč iskustvu Velikog prijelaza iz neposredne blizine, iz duše prema duši.

To je djelo Ljubavi.

Jedinog puta, istine i Života.

HVALA, HVALA, HVALA

Budite voljeni i volite.

Sve ostalo su umne igrice.