Za sve normalne ljude – ta je polica s fiksnim cijenama mjesto koje nam skraćuje vrijeme potrage i koje nam osigurava da će ti proizvodi biti dostupni i u dovoljnom broju. Ograničena cijena ne spušta kvalitetu proizvoda pa ih stoga niti jedan dobar kućni ekonom sigurno neće zaobići.

S druge strane naše okrutne stvarnosti žive ‘nadljudi’ koji ne pitaju za cijenu. Štoviše, oni kao da vole nešto skupo platiti kako bi se kasnije time hvalili onima koji nemaju ni za kruh, ako ne uživo, a onda barem putem društvenih mreža na kojima će ponosno slikati sve ono što su skupo platili. Za te kompleksaše čije razmetanje novcem je njihova terapija za liječenje kompleksa – polica s fiksnim cijenama je polica za siromašne ljude koje bogataši obično podcjenjuju držeći ih manje vrijednima, jer nisu platežno moćni kao oni, što je više nego sramotno.

Njima velikodušno prepuštamo da nastave kupovati proizvode s nabildanim cijenama koje su uglavnom bez pokrića i pravog razloga. Trgovine i profitiraju od takvih iskompleksiranih veličina koji za sebe vole reći kako nikada ne pitaju za cijenu. Skupo su naše društvo koštale te individue koje ne pitaju za cijenu… Neka se ti nakaradno bogati ljudi radije zapitaju – je li u korumpiranom društvu sramota biti bogat ili siromašan?

Rekla bih da je svatko tko je danas u potrazi za fiksnim cijenama pošten čovjek koji pošteno zarađuje svoj kruh i kao takav može biti ponosan na sebe i na svoje siromaštvo, kao što se svaki bogataš može sramiti svog razmetanja tko zna na koji način stečenim novcem u ovom siromašnom i razorenom društvu… Neka mirno spavaju svi oni koji ne pitaju za cijenu ničega. Neće se institucije baviti njima, jer svi znamo da tamo rade ‘njihovi ljudi’.