Razotkrivena histerija oko podizanja razine mora.
Najnoviji podaci mjerenja američke meteorološke agencije NOAA za 2024. čitaju se kao lekcija o tome kako se znanstvena predviđanja i stvarnost mogu razlikovati.
Dok klimatski histeričari i političari predviđaju dramatična ubrzanja porasta razine mora od 1980-ih, stvarna mjerenja daju potpuno drugačiju sliku.
Posebno su informativni podaci iz najdulje kontinuirane serije mjerenja na stanici Battery Station u New Yorku.
Relativno podizanje razine mora ovdje je dokumentirano od 1856. Sadašnji trend od 2,92 milimetra godišnje ne razlikuje se statistički značajno od vrijednosti prethodnih desetljeća. Ovo je u oštroj suprotnosti s prognozama predstavljenim na nezaboravnom saslušanju u Senatu 1988.
U to su vrijeme “stručnjaci” predvidjeli rast od oko 6,35 centimetara po desetljeću (ili 63,5 centimetara unutar jednog stoljeća) – šest puta više od stope uočene do te točke. Ovo se predviđanje temeljilo na pretpostavci da će povećanje emisije CO2 neizbježno dovesti do dramatičnog ubrzanja porasta razine mora.
Stvarnost je drugačija: između 2014. i 2024. promjena u stopi porasta na Battery Station bila je samo 0,08 milimetara godišnje – djelić predviđenih vrijednosti. Slični uzorci vidljivi su i na drugim mjernim postajama kao što su Honolulu i San Diego.
Kontekst je izvanredan: dok su se globalne emisije CO2 povećale s 20,85 na 35,13 milijardi tona od 1988. godine – uglavnom od strane zemalja u razvoju kao što su Kina i Indija – zapadne industrijalizirane zemlje zapravo su smanjile svoje emisije. SAD i Europa uložile su bilijune u obnovljive izvore energije, s upitnim rezultatima za gospodarstvo i energetsku sigurnost.
Karta američkih obalnih područja NOAA-e pokazuje uglavnom umjerene promjene relativne razine mora od 1,7 do 1,8 milimetara godišnje – oko 17 do 18 centimetara po stoljeću. Lokalna odstupanja mogu se u velikoj mjeri objasniti geološkim čimbenicima poput izdizanja ili slijeganja tla.
Ovi podaci postavljaju temeljna pitanja: Kako je razlika između predviđanja modela i stvarnosti mogla postati tako velika? I što je još važnije, kakve bismo zaključke trebali izvući iz ovog očitog neuspjeha klimatskih prognoza za naše trenutne političke odluke?
U svakom slučaju, podaci mjerenja NOAA-e jasno pokazuju jednu stvar: apokaliptična predviđanja iz 1988. pokazala su se spektakularno pogrešnima. Ovo bi nas trebalo potaknuti na razmišljanje kada se slični dramatični scenariji danas koriste kao temelj za dalekosežne političke i ekonomske odluke.
