Ima tih ljudi koji su rijetki i koji vide prljave igre oko sebe, shvaćaju namjere ljudi kojima nisu baš na ponos, ali ih neće javno prozvati ili osuđivati, već će im onako diskretno dati do znanja da to što čine nije u redu. Veličina je to, koju malo ljudi cijeni. Veliki su to ljudi. U svijetu u kojem većina nažalost na udarce uzvraća istom mjerom. Ili još gore. Udara gdje je drugi najslabiji i gdje najprije popuca. A ono malo ljudi što još ima osjećaja za druge – tu su da kažemo: Još ima nade za ovaj svijet.

Pogriješi čovjek u životu. I to ne jedanput. Već mnogo puta. Pogriješi u odnosima. Odlukama. Važnim i nevažnim stvarima. I dođe trenutak kad sumira mnogo svojih pogrešnih odluka. Pa ga hvata ljutnja. Bijes. Tuga. Nemir. I ne može sebi oprostiti. Jer se pita gdje bi bio da nije bilo svih tih krivih odluka. Kako god bilo, jednu stvar mora znati. Prošlost ne može promijeniti… Povratka nema.

A da se na početku mogao drugačije postaviti, vjerojatno bi to i učinio. Znaš li što ti sada ostaje? Jednostavno – stisni se uz svoje pogreške. Zagrli ih. I pusti da ti osjećaji prođu. Jednom ćeš vidjeti da sva tvoja buduća snaga počinje tamo gdje je nekoć bila tvoja slabost. Bitno je samo da si te pogreške preživio. I odbolovao. A sada na tom tlu zasadi sjeme jednog novog života. Rasute dijelove skupi u novu cjelinu. I vidjet ćeš čudo života. Na poljima poraza uvijek izrastu tvoji najbolji cvjetovi.