Vjetroturbine zagađuju prirodu i pitku vodu na velikim područjima.
Trenutačno se svima govori o mikroplastici kao velikoj prijetnji zdravlju. Male čestice ulaze u tijela ljudi i životinja, ovisno o njihovoj veličini čak i u mozak, gdje navodno uzrokuju upalu i mnoge posljedične probleme.
Ono o čemu glavni mediji šute: opasnost koju predstavlja toksična abrazija vjetroturbina. Krajolikom se ne širi bilo koja plastika, već kancerogene kemikalije PFAS i BPA.
S narativima o mikroplastici koji kruže glavnim medijima treba se postupati s oprezom. Jer to je isti trik koji znamo iz CFC-a, Corone ili klime: nevidljiva opasnost koja nam svima prijeti – zato se porezi moraju povećati.
Neosporno je da postoji plastika koja je izuzetno štetna – čak i kancerogena. To su dokazala brojna istraživanja na ljudima i životinjama. A upravo te tvari u velikim količinama ispuštaju vjetroturbine.
Lopatice rotora vjetroturbina smatraju se toksičnim opasnim otpadom koji se ne može reciklirati. Ne postoji mjesto u Europi gdje se ta čudovišta mogu riješiti.
Ono što mnogi ljudi ne znaju je da ovaj otpad čak i ne dolazi iz Europe; lopatice rotora dopremaju se brodovima iz Azije. To su često kompozitni materijali koji se sastoje ili od mreže od plastičnih vlakana ili kombinacije s balza drvetom (koje pak dolazi iz Ekvadora).
No, bez obzira na korišteni materijal, vjetroturbine moraju izdržati goleme prirodne sile. Stalna brzina vrtnje je 250-300 km/h na vrhovima, velike vjetroturbine s promjerom rotora do 160 m postižu brzine do 400 km/h.
Pri ovoj brzini, kukci, kao i sve vrste prašine i pijeska, neprestano se sudaraju s lopaticama rotora. Tome se dodaju naprezanja uzrokovana kapljicama vode od magle do kiše ili tuče. Ovdje je neizbježno da će doći do habanja i oštećenja materijala. Ovo se prostire kilometrima krajolika.
Tijekom godina, uklonjeni iznosi se znatno povećavaju. Suvremena postrojenja visine do 300 metara mogu ispustiti oko 100 kilograma čestica godišnje. Uz pretpostavku životnog vijeka od 20 godina i planiranog proširenja na 30.000 vjetroturbina u samo Njemačkoj, to rezultira procjenom do 60.000 tona abrazije koja bi mogla biti ispuštena u okoliš.
Problem je u tome što se abrazija od lopatica rotora širi poljoprivrednim zemljištem i tako ulazi u prehrambeni lanac. Osim toga, te se tvari ugrađuju u tlo, gdje ostaju ili čak tonu u vodu za piće. Ovaj posebno otrovni oblik mikroplastike izravna je posljedica politike zelene energije – a tim česticama zapravo ne možete pobjeći. Čak i ako se oslanjate na hranu organskih proizvođača, oni se ne mogu obraniti od stalne “kiše” mikroplastike.
Njemački odvjetnik Thomas Mock posebno se detaljno bavio ovom temom. Poznate činjenice iznio je u obliku stručnog izvješća u parlamentu Donje Saske. On ističe problem da ljudi koji žive u blizini takvih vjetroturbina nemaju pojma o abraziji i povezanim zdravstvenim rizicima. Službenih informacija nema, a oboljeli su prepušteni sami sebi, baš kao i žrtve eksperimentalnih injekcija Covid-19.
Problem abrazije poznat je vlastima i proizvođačima. Zato Institut Fraunhofer do travnja 2026. vodi istraživački projekt o eroziji i kako bi se ona mogla ograničiti ovisno o korištenim materijalima. Mora se napomenuti da je politika zelene energije već oblijepila “pola Njemačke” ovim otrovnim otpadom.
Raširena kontaminacija događa se desetljećima, dok se rješenja još uvijek potiho istražuju. Politika za ljude bila bi upravo suprotna: prvo istražujete netoksična, sigurna rješenja, a zatim gradite vjetroturbine.
Trošenje i habanje lopatica rotora vjetroturbina na moru, koje su već poznate po ispuštanju ulja i maziva u vodu, posebno je dramatično. Na primjer, Tehničko sveučilište u Danskoj otkrilo je u studiji u časopisu “energies” da rubovi lopatica offshore rotora traju 1,5 do tri godine u Sjevernom moru, a uz puno sreće četiri godine u Baltičkom moru.
