Živimo u vremenu u kojemu su se filozofijske ideje Istine, Dobra, Pravednosti, Sreće…povukle pred naletom prolaznih vještačkih identiteta skrojenih za industrijaliziranu potrošačku svijest. Uz pomoć globalnih medija vještački su identiteti postali poluge upravljanja masama. Država, domovina, nacija, povijest ili religija dobili su svoju medijski ideologiziranu, popularno-mitsku strukturu.
„Pakao“ više nije teološka ideja koju objavljuje Bog. „Pakao“ je najavljena militaristička akcija izraelske vojske kojom se želi „dovršiti posao“ etničkog čišćenja Palestine od Palestinaca.
Državu, tog trojanskoga konja (u čijoj su utrobi vlasnici kapitala) puštamo u naša srca. Predajemo se da bi nas iznutra pljačkali stari i novi kradljivci viška vrijednosti. Podređenost vlasnicima kapitala došla je do razine ponuda za kupnju čitavih država. Nesvjesni, slijedimo interese globalnoga kapitala.
Da nije bilo otpora Palestinaca, još bi jedan kolonijalni rat završio istrebljenjem još jednog naroda. Palestinski je otpor pomogao svijetu shvatiti na koja je zla spreman globalni kapital akumuliran stoljećima kamatarenjem, lihvarenjem, krađom viška vrijednosti i drugim legaliziranim oblicima financijskih zločina.
Istovremeno ne vidimo ono što je zabilježio Walter Benjamin u svojim Historijsko-filozofskim tezama. Ne vidimo da ispod stola uvijek sjedi teologija koja zapravo upravlja svime.[1] Ta ‘mala i neugledna teologija danas izlazi ispod stola i otvoreno govori o svojim ambicijama.
Neki su židovski teolozi doskora utišavali ili onemogućavali razgovor o globalnom kapitalu Židova, o židovskom upravljanju globalnim medijima, o snazi i utjecaju koji Židovi imaju u svijetu politike estrade, bankarstva, financija, farmakologije, industrije oružja. Danas se hrabro pojavljuju na društvenim mrežama tvrdeći kako je vrijeme da se o tome govori otvoreno.
Hijerarhije manje-više svih religija uglavnom su odustale od svojih duhovnih dimenzija, politizirale se i birokratizirale. Kroz njih progovara najstarija birokratska hijerarhija – hijerarhija svećenstva koja je sada obogaćena iskustvima raznih oblika sekularnih hijerarhija. Svećenstvo „prvougovorenih“ umjesto spasenja donosi financijsko podčinjavanje cijeloga svijeta. Amerika je ozbiljno zaražena bolešću parazitske simbioze namjera religijskog svećenstva i globalnog židovskog kapitala. Sve ostalo su igre za gledatelje pretvarane svakodnevno u hipnotiziranu djecu.
Nacija je odrednica identiteta kojom se podižu zidovi među običnim ljudima. Bila je zatvor tipografije dok se nisu pojavili zatvori globalnih medija. Svaka je nacija odgajala svoje ratnike koji su trebali ubijati ratnike drugih nacija kada dođe u pitanje sigurnost skrivenih figura trojanskoga konja. Svaka nacija ima zadatak razvijati kult domovine, moćno sredstvo za sprečavanje kritičke riječi. Kada se pak pojavi nacija svih nacija, nacija koja to nije, nacija sačinjena od građana svih zemalja svijeta, nacija koja nije određena granicama jedne države – na scenu stupa proces uništavanja patikularnih nacija. U ime globalne sreće i globalnoga mira sve će nacije svijeta morati priznati da će biti oslobođene posredstvom jedne vrhunaravne, nacije odabranih ljudi – nacije Židova. Tko se suprotstavi njemu će Veliki Brat ponuditi rat, uništenje, izolaciju, pandemiju, a prema potrebi i atome u raspadu.
Pripovijedanje po-vijesti postaje virtualni prostor osvajanja prošlosti. Teologija oživljena kapitalom krenula je u osvajanje prošlosti. Kapital koji danas posjeduje sve ima za potrebu dobiti božanski pečat. Gdje ga drugdje može dobiti nego u Jeruzalemu, nakon obnove Solomonovog hrama. Kako do njega može doći? Silom, otimanjem, ubijanjem, istrebljenjem milijuna ljudi – onako kako je radio i do sada.
U svemu tome gotovo da je nemoguće pronaći neideologizirane teorije i prakse, prostore susreta onih dimenzija čovjeka koje vode prema najboljemu njega samoga. Svi postajemo zatvorenici država, nacija, religija, ideologija zavođenja i manipuliranja – medija.
Da je tomu tako govori nam i iskustvo jednog Židova koji je sve ove promjene osjetio i shvatio kao prijetnju vjeri kao takvoj, njegovoj židovskoj vjeri, cionističkom pokretu i novostvorenoj državi Izrael.
Židov koji je vjerovao vjeri, a ne svećenicima
Yeshayahu Leibowitz židovski je znanstvenik koji se bavio kemijom, biokemijom, filozofijom i poviješću znanosti. Bio je urednik Židovske enciklopedije u njenim počecima. Bio je iskreni vjernik i osoba koja je iz svoje vjere povlačila konzekvence za interpretiranje političke i društvene zbilje na Bliskom istoku i u svijetu općenito. U svom je razumijevanju židovskog pitanja evoluirao od cionista, preko vjerskog cionista, do kritičara vjerskog cionizma i cjelokupne izraelske politike. Bio je ortodoksni Židov koji je za ponašanje izraelskih vojnika u Gazi i na Zapadnoj obali znao koristiti oznaku/pojam/dijagnozu – „judeonacizam“.
Kao intelektualac i iskreni vjernik, Leibowitz nije mogao šutke prijeći preko očiglednih zločina. Masakr u Quibyi[2] (selo u Jordanu) bila je kap suviše. Izraelski vojnici prešli su granicu, sravnili selo i poubijali šezdeset i šest nedužnih osoba. Bilo je to samo jedno u nizu sela koja su pretrpjela napade, rušenje infrastrukture, ubijanja… Igra ‘žrtve’ koja ubija pozivajući se na mogućnost da bi ponovno mogla biti žrtvom – zločinačka je igra koja priznanje vlastitoga postiže finalnim rješenjem za drugoga. Oblik je to neprihvaćanja nikoga tko ne želi biti podređenim.
Leibowitz se zalagao za razdvajanje svjetovnog i političkog. Radi spasa judaizma zagovarao je odvajanje države od religije, te razlikovanje religije i politizirane religije koja svojim politiziranjem prestaje biti religijom.
Njegova kritika politiziranosti religije seže sve do razumijevanja Holokausta. Prema Leibowitzu naime oni koji prestanu vjerovati nakon strahote kakva je bila Holokaust, zapravo nisu ni ranije vjerovali jer vjera nije poslušnost koja očekuje nagradu. Leibowitz je vjerovao da se Bog ne upliće u ljudske stvari. Otuda mu je smetalo da se svetim nazivaju židovska nacija ili država Izrael. Ukoliko bi se to činilo bio bi to znak ponovnog klanjanja idolima.[3] Na sličan način je tumačio i ideju Mesije. Za njega je mesijanizam označavao vječno dolaženje Mesije, dakle proces u kojemu je bitna ljudska vjera. Ne konkretni rokovi, ne crvene junice, ne političke igre, ne vojne pripreme za ‘dolazak Mesije’… Samo vjera i nedostižan cilj, putujući prema kojemu postajemo najbolje sebe sama.
„Moramo priznati – govori Leibowitz – da Narod, Nacija, Država, Domovina nisu najviša vrijednost i da je fašist onaj tko ih drži kao vrhunske vrijednosti. Zatim, moramo promovirati dvije vrste stavova. Onaj vjernika koji svoju bit vidi kao ono što prebiva u njegovoj savjesti i u njegovom odnosu s Bogom i stav humanističkog ateista koji cijeni svoj odnos s drugim ljudima i s čovjekom općenito. Ove dvije vrste pojedinaca, religiozni čovjek i humanistički čovjek, odbijaju vidjeti državu i naciju kao vrhovne vrijednosti.“[4]
Iz današnje perspektive proročki djeluju njegove riječi: „Čim ljudske vrijednosti svedemo na ono što očituje Narod i Država, odnosno ono što oni u biti proizvode, Čovjek se svodi na okrutnu zvijer“.[5] Čovjek je razmazana boja na paleti političara. Ljudska je koža razapeta na bubnjevima teologa koji su odgojili svoje političare. Opasnost ovog vremena sprega je i kamufliranje, sila propagande i propagiranje sile. Ukoliko se ne raskrinkaju korijeni bolesti vremena – sami protesti protiv simptoma neće pomoći.
Leibowitz je vidio probleme koji proizlaze iz instrumentaliziranja Holokausta. Ironično je govorio o super-rasi koja je spaljivana u Holokaustu, sugerirajući da to ne može biti odgovor na svako pitanje, kako o identitetu Židova tako isto i o odnosima Židova i Palestinaca. Ironično govoreći o superiornoj rasi podsjetio je kako je ta superiorna rasa gorjela u plinskim komorama (jedne rase koja se smatrala superiornijom od odabranoga naroda – dodatak S.A.)
Uz instrumentaliziranje Holokausta Leibowitz je vidio problem i u sustavu odgoja i obrazovanja čiji je osnovni zadatak bio – proizvodnja poslušnosti. Biti dobar vojnik vrhunska je moralna zapovijed. Put je to koji vodi do bestijalnosti: „Kad bih morao kvalificirati ovaj obrazovni sustav koji proizvodi takvog Čovjeka, čak i ako oni koji ga prakticiraju nisu toga potpuno svjesni, rekao bih da ovaj sustav potječe iz fašističke ideje. Austrijski filozof, koji nije bio Židov, Franz Grillparzer koji je, po mom mišljenju, bio jedan od najvećih mislilaca 19. stoljeća, svjedok uspona nacionalizama u jugoistočnoj Europi, pokreta koji su predstavljani kao utjelovljenje napredak, upozorio protiv takvog pokreta koji vodi ljude “Von der Humanität über die Nationalität zur Bestialität”, drugim riječima “od ljudskosti preko nacionalnosti do bestijalnosti”.
Fašizam kao orijentacija obrazovnog sustava u Izraelu… Na ovo bi graknuli kustosi u povijesničarskim muzejima antifašizma. Za njih je fašizam nešto što se odnosi samo na političku orijentaciju pobijeđenu u drugom svjetskom ratu. Nažalost, i ovdje je vidljivo da se fašizam pojavljuje i tamo gdje se najmanje očekuje, barem zbog globalne propagandne aktivnosti. No za ljude koji se razumiju u oblikovanje ljudske svijesti propagandom – nema zabranjenih tema, uvida, rečenica ili knjiga.
Leibowitz u svemu tome prepoznaje program koji je gotovo identičan nacističkom programu: „Da, u Izraelu postoji program… To je put kojim je njemački narod prošao do kraja. To je onaj koji smo uzeli nakon Šestodnevnog rata (rat 1967.) u kojem je Izrael zauzeo Gazu i Zapadnu obalu koja se sada smatra okupiranim palestinskim teritorijem“. Obrazovni program očigledno je ideologizirani program odgoja i obrazovanja. Program je to cionističke neokolonijalne ideologije skrivene u ruho židovstva. To je program etničkog čišćenja domorodačkog stanovništva u Palestini, kojemu treba prilagoditi svijest i savjest svakog Izraelca i svakog Židova u svijetu.
Ako je poslušnost glavni rezultat obrazovnog procesa, te ako su država i nacija svjetionici jednoga društva – onda, smatra Leibowitz, nismo daleko od Hitlera i nacističke Njemačke: „U Izraelu nas uče da se pokoravamo i to nazivamo herojstvom. Ako je poslušnost herojstvo, onda je Adolf Eichmann bio heroj. Jer na kraju, cijela njegova obrana tijekom suđenja bila je da je samo izvršavao naredbe. Samo časnik koji je slijedio naredbe. I ovdje kažemo jedni drugima da je najviša dužnost časnika izvršavati zapovijedi. Ali i Adolf Eichmann je samo slijedio naredbe, jer, htjeli mi to ili ne, Hitlerova moć je bila legalna jer ju je podržavala velika većina njemačkog naroda. Čak mislim da je Hitler, ako je to kriterij legaliteta, imao pošteniju potporu njemačkog naroda nego što je bilo koji izraelski ministar imao u Izraelu. Čak možemo reći da je, ako ostanemo unutar te logike, Hitlerova vlast bila “demokratskija” od naše…Ubojice, SS-ovci su se junački borili i žrtvovali svoje živote za Hitlera. Ali ovo herojstvo, koje se sastoji od odlaska u rat i smrti, je besmislen oblik herojstva. U mojim očima više je herojski da siromah koji nađe novčanik pun novca ode i vrati ga. To junaštvo je veće, rjeđe, od onog hrabrog vojnika.“[6]
Ta hrabrost ionako nestaje kada se izraelski vojnik nađe prsa u prsa s Palestincima. Hrabrost izraelske vojske mjeri se tonama eksploziva, brutalnošću umjetne inteligencije, navođenim raketama, hrabrošću pred nenaoružanom djecom, ženama i starcima. Ta se hrabrost mjeri tonama rovokopača kojima se uništava infrastruktura Zapadne obale, a samim tim i mogućnost života u tom dijelu Palestine.
Leibowitz jasno vidi do čega dovodi svođenje svih vrijednosti na domoljublje, državu i nacionalnost.[7] U rezultatu imamo ubijanje djece: „Izraelske obrambene snage, do zuba naoružane američkim oružjem, ubile su 150 djece samo u posljednje dvije godine – [napomena: Izrael je u prosjeku ubio jedno palestinsko dijete svaka 3 dana između 2000. i 2013.]“
Što bi Leibowitz rekao danas nakon posljednje epizode serijala Osvajanje životnog prostora za Izrael?
To je bila samo simbolična najava ubijanja koje će uslijediti nakon 7. listopada 2023. godine. Djeca su postala meta metaka, granata, još intenzivnijeg odvođenja u zatvore, sakaćenja i mnogih drugih za sada nepotvrđenih i neevidentiranih oblika zločina protiv čovječnosti.
Nakon što je obrazovanje mladih te ideologiju razvijanja kulta države, nacije i domoljublja ocijenio putem u nacizam, Leibowitz navodi i konkretne primjere: „Ministar obrane [Yitzhak Rabin] koji je izdao naredbu da se palestinskim zarobljenicima lome ruke i noge je nacist. I predsjednik Visokog suda [Moshe Landau] koji je presudio da je mučenje zatvorenika dopušteno je nacist.“
Je li kao nacist Yitzhak Rabin zaslužio Nobelovu nagradu za mir? Naravno da nije, reći će oni koji još uvijek misle da Nobelova nagrada ima neki kredibilitet. Zaslužio je Nobelovu nagradu, reći će oni kojima je jasno da je riječ o nagradi koja je bila i ostala u funkciji prikrivanja političkoga zla.
Kada je riječ o indoktriniranim vojnicima, Leibowitz prepoznaje dvije skupine: „Što se tiče vojnika, mladih vojnika, vrlo je zanimljivo. Mnogi od njih žive u velikim psihičkim poteškoćama. Znam to osobno. Ranije sam vam rekao da sam bio oduševljen brojem mladića i djevojaka koji me posjećuju da razgovaraju o tome. Nasuprot tome, također znam da postoje drugi koji me ne posjećuju, drugi o kojima moji posjetitelji pričaju. Tim ljudima je veliko zadovoljstvo provaliti i ući u kuću u arapskom selu i šutnuti trudnu Arapkinju.. I još me pitate što je to judeonacista…“[8]
Judeonacizam je očigledno ušao u krv, psihu i stečene reflekse izraelskih vojnika. Riječ je o sadističkom ponašanju indoktriniranih, dresiranih pojedinaca. Nacistička obilježja njihovim djelovanjem dobivaju obilježja naroda kojemu pripadaju. Važno je pritom napomenuti da pojam judeonacizma upotrebljava cionistički orijentirani Židov, koji međutim nakon što je vidio u što se cionizam pretvorio – odustaje i kritizira.
Leibowitz želi vidjeti izraelske vojnike kako odustaju od ratovanja pa i po cijenu odlaska u zatvor. „Ono što je herojski, je usuditi se stati protiv naroda kojem pripadaš, a ne protiv stranaca. Suprotstavljanje vlastitoj zajednici zahtijeva ogroman psihološki heroizam“.[9]
Taj heroizam psihe gotovo da je jedina nada. To mogu biti Židovi u Americi, Židovi u Izraelu/Palestini, mogu biti Amerikanci koji će prije ili kasnije shvatiti igru trojnog obrasca bogaćenje-rat-bogaćenje, nastalog kao rezultat obrasca: religijske osnove kamatarenja – bogaćenje pojedinaca i grupa – globalno kamatarenje skrivenih religijskih namjera.
I za kraj još jedna upozoravajuća usporedba Leibowitza: „Što je dovelo do programa nacionalsocijalizma u Njemačkoj koji je privukao veliku većinu njemačkog naroda? Obratite pozornost koliko je zastrašujuća ova analogija. Zastrašujuća. Je li njemački narod stvarno trebao vidjeti svoje sinove kako marširaju do Staljingrada ili El Alameina u Africi? Je li im to trebalo? Umrijeti u Staljingradu, umrijeti u El Alameinu? Smatrali su to potrebnim za dominaciju njemačke rase. Herojstvo, vječna slava, a mi koristimo takve pojmove da marširamo do Bejruta i zaratimo protiv Libanona“.[10]
Rezimirajući treba istaknuti čitavu liniju stavova Leibowitza kojima se upozoravaju Židovi u Izraelu. Leibowitz smatra da Izrael ide prema svom samouništenju, jer svijet polako prepoznaje pravo stanje na Bliskom istoku. „Mi smo okupatori“ kaže Leibowitz, „a oni su borci za slobodu“. Nema u Izraelu demokracije jer se demokracija ne sastoji u tome da većina radi što hoće. Bit demokracije je u ograničavanju autoriteta većine: „Ako definirate demokraciju kao ono što većina želi, onda je Treći Reich bio savršena demokracija!“[11]
Na samom kraju kratak izvod iz citiranoga razgovora:
„Već sam vam rekao da ne znam jesu li učitelji toga svjesni. Ali kada im postavite pitanja poput “Tko smo mi?”, “Što smo mi?”, “Koje su naše vrijednosti?”, vrlo je teško odgovoriti na to pitanje pa ga izbjegavamo jer smo mi ti kojima je sve nepravde su nanesene. Dakle, dopuštamo si biti pretenciozni, nemoralni… ali koga briga jer smo mi ti kojima su nanesene sve nepravde! Samo nas treba podsjetiti na to i odmah smo izuzeti od svega! Stoga možemo masakrirati Arape u izbjegličkim kampovima. Nismo li mi – ti kojima su to nekada činili?“
Pozicija ‘žrtve’, industrija holokausta, proizvodnja islamofobije u svijetu, mahanje naljepnicama antisemitizma, te lukavstvo djelovanja kroz institucije – stvorilo je na Zapadu intelektualnu klimu u kojoj je nežidovima zabranjeno promišljati ili interpretirati agresivno i sve češće zločinačko ponašanje institucija rasističke države Izrael.
Yeshayahu Leibowitz je još u vrijeme stvaranja takve atmosfere kvalificirao ponašanje izraelske države – judeonacističkim.[12]
Pitanje koje se nameće i koje će tek doći na red: Kako pojmom kojim se opisuje stapanje cionističko-židovskoga i nacizma izbjeći uvrštavanje svih Židova. Nisu naime svi Židovi cionisti, a niti svi cionisti zločinci. S druge strane cionisti ne žive samo u Izraelu nego i u svim državama svijeta. U etničkom čišćenju Palestine sudjeluju dakle i Židovi svijeta koji po svom političko-vjerskom opredjeljenju ne moraju biti cionisti. Odrednica judeonacizma može biti čitana kao naljepnica za sve Židove, ali to može i odrednica cionacizma. Ili nacicionizma. Što je bliže Istini?
- 3. 2025
[1] „Kao što je poznato, tvrdi se da je postojao automat koji je na svaki potez šahiste odgovarao protivpotezom što mu je osiguravao pobedu u partiji. Lutka u turskoj nošnji, sa nargilama u ustima, sedela je pred tablom na prostranom stolu. Sistem ogledala stvarao je iluziju da je taj sto (sa svih strana) providan. U stvari, u njemu je sedeo grbavi patuljak, koji je bio majstor u šahu, i pomoću uzica upravljao rukom lutke. Možemo zamisliti šta bi u filozofiji bio pandan toj aparaturi. Uvek treba da pobedi lutka koja se naziva „istorijski materijalizam”. Ona se bez po muke može uhvatiti u koštac sa bilo kime, ukoliko najmi teologiju, koja je danas, kao što znamo, mala i ružna, pa se ionako ne sme pokazivati pred svetom.“ https://princip.info/2016/08/09/walter-benjamin-istorijsko-filozofske-teze/
[2] https://www.un.org/unispal/document/auto-insert-177183/
[3] Leibowitz vidi instrumentaliziranje sjećanja kao način odvraćanja od pravih pitanja: „Koristimo ovo sjećanje da odvratimo misli od pravog pitanja: što smo zapravo? Kakva je naša priroda? Koju dužnost prepoznajemo?… A budući da je naš obrazovni sustav apsolutno nesposoban pružiti nam bilo kakav oblik židovskih vrijednosti prilagođen našoj sadašnjoj stvarnosti, bijeg u prošlost, ono što nam se dogodilo, vrlo je dobro iskorišteno da nam odvrati um od svih problema, od svih obveza. I od svake odgovornosti. Nemamo nikakvu odgovornost bez obzira na to što radimo jer smo na kraju mi postali ljudi koji su nam to učinili.“ https://hummusforthought.com/2014/12/27/from-humanity-to-bestiality-an-encounter-with-yeshayahu-leibowitz/
[4] isto
[5] isto
[6] isto
[7] „Čim ljudske vrijednosti svedemo na ono što očituje Narod i Država, odnosno ono što oni u biti proizvode, Čovjek se svodi na okrutnu zvijer.“
[8] isto
[9] isto
[10] isto
[11] isto
[12] Godine 2025. mnogi bi Zapadni intelektualci podržali i potpisali to što Leibowitz tvrdi, ali paradoksalno uvjetujući – da to bude anonimno…
