Ne želim ići u svijet gdje ljudi govore ono što ne misle, već samo ono što drugi žele čuti. S nekim lažnim osmijehom na licu. I pretvaranjem da je sve u redu. A sami znaju da nije. I da nikada neće biti. Ne želim ići u svijet gdje se ljudi jave samo kad im nešto zatreba, a ostalo vrijeme kao da su u zemlju propali. Nisu mi potrebni takvi ljudi. Pravi su ljudi uvijek uz nas – i kada gubimo i kada dobivamo životne bitke.

Imam jedan problem. Ne želim živjeti u svijetu u kojem se ne cijeni ljudska duša. Svijet je to u kojem se važu riječi što ćeš reći i u kojem se više drži do odijela nego do onoga ispod njega. Ne  zanima me takav – površan svijet koji se boji dubine, koji ne mari za sve ono što svakome od nas leži na duši.

Želim biti dio svijeta gdje se diše punim plućima i gdje čovjeku do sebe još uvijek možeš povjeriti ono najdublje u sebi. Znam da je malo vjerojatno da će takav svijet ikada biti oko nas, ali ne brinimo zbog toga, jer takvim možemo učiniti svoj mali svijet. Već danas. Ne čekajući sutra. Svatko od nas može još danas stvoriti svoj vlastiti idealan svijet.