Bešćutnost izraelskih vojnika u pokušajima slamanja otpora u Gazi pred nepristrane je promatrače postavilo ključno pitanje suvremene civilizacije – pitanje (ne)morala. Kako je moguće da vojska koja sebe smatra civiliziranom čini zločine kakve čini IDF u Gazi i na Zapadnoj obali, snimajući ih istovremeno i objavljujući na društvenim mrežama? Evidentna je samouvjerenost u vlastitu snagu, u svoje poslanje, u nekažnjivost za bilo kakav neljudski, nemoralni, zločinački čin. Time je naravno svijet doveden u opasnost da svaka vojna sila svoju maksimu proglasi općim zakonom. Moć ili moral – ključna je dvojba vremena.
U počecima osvetničkog djelovanja nakon 7. listopada malo je tko poznavao historijat terorističke aktivnosti cionističkih postrojbi. Čitanje izviješća, tekstova i knjiga nije moglo dovoljno jasno i dovoljno snažno predočiti razmjere zločina i karakterne osobine zločinaca (od kojih su neki kasnije nagrađeni i Nobelovom nagradom za mir). Tek su video uradci koje su sami vojnici postavljali na mreže pokazali iz prve ruke strahotu psiholoških karaktera izraelskih vojnika kao i namjeru izraelske armije da se Palestince ili fizički likvidira ili da im se onemogući život u Gazi.
Usporedba izraelskog političkog uređenja s nacizmom u to se vrijeme smatrala neprimjerenom. Tim više što su desetljeća propagandnog i lobističkog rada proizveli u svijetu strah da se kritički bilo što kaže protiv naroda/nacije/države/vjere nad kojom je izvršen Holokaust. U atmosferi straha da se ne povrijede sljednici Holokausta, pa i sam Holokaust, odvijala se drama izrastanja izraelskog društva u društvo aparthejda, odnosno u rasističku državu. Rezolucije Ujedinjenih nacija nisu pomogle – Izrael je razvijao novu inačicu totalitarnoga društva. Za takvu intenciju, ideja morala bila je i nepotrebna, i štetna.
Danas je sve jasnije da je riječ o elementima fašizma i nacizma koji su preuzeti iz loših europskih iskustava i razvijani u oblike koje ni Italija niti Njemačka nisu poznavali. Karte su planetarno posložene: Europa je uhvaćena u klopku grižnje savjesti; Amerika je eutanazirana lobističkim djelovanjem; Rad Ujedinjenih nacija onemogućen je glasom SAD-a. Činilo se da svemirski dizajniranim izraelskim postrojbama neće biti veliki problem spaliti Gazu, pobiti borce otpora ili sve skupa natjerati da se isele u susjedne države. No, kao što je već poznato, vjera Palestinaca pružila je neviđeni otpor i raskrinkala decenijsku mentalnu fotografiju Izraela. Etničko čišćenje nije uspjelo. Proizvodnja straha proizvela je još snažniji otpor. Ubijanja nisu onemogućila rađanja novih budućih boraca.
Sve je to probudilo interes za novo valoriziranje statusa Izraela, njegovog političkog uređenja, karaktera njegovih vojnih jedinica, njegove ‘civiliziranosti’ i ‘demokracije’ na koje se Izrael uvijek pozivao. Takvo je razmišljanje vodilo usporedbi s fašizmom i nacizmom, kao i ponovnom čitanju autora koji su na takav karakter izraelske politike odavno upozoravali.
Danas je sasvim jasno da je cionistički pokret od jedne razumne nakane izrastao u svoju suprotnost. Ogradivši se državnim granicama taj je pokret imidž žrtve počeo pretvarati u sredstvo osvajanja teritorija, ubijanja stanovništva unutar svojih granica. Etničko čišćenje Palestinaca sve je više podsjećalo na istrebljenje Židova od strane nacional-socijalista. U raskrinkavanju nove orijentacije izraelske politike (koja je najozbiljnije zahvatila široke mase izraelskog društva) najslobodnije su pisali židovski autori.
U nizu časnih neovisnih intelektualaca koji su kritički i slobodno (pro)govorili o zastranjenju izraelske politike, našao se i Omer Bartov[1], koji je nedavno u Guardianu podsjetio na svoje upozorenje odaslano Yitzhaku Rabinu:
„Kad je krajem 1987. izbila prva palestinska intifada ili ustanak, predavao sam na Sveučilištu u Tel Avivu. Bio sam zaprepašten uputama Yitzhaka Rabina, tadašnjeg ministra obrane, uputama IDF-u da “slome ruke i noge” palestinskim mladićima koji su bacali kamenje na trupe s tenkovima. Napisao sam mu pismo upozoravajući da se, na temelju mog istraživanja indoktrinacije oružanih snaga nacističke Njemačke, bojim da pod njegovim vodstvom IDF ide sličnim, skliskim putem.“[2]
Tako je bivši izraelski vojnik, kasnije izraelsko-američki historičar, opisao u Guardianu iskustvo svog sudara sa činjenicama skretanja izraelskog društva u nacizam. Slično kao Leibowitz. Slično kao Einstein, Arendt… Slično kao Finkelstein. Kao Gideon Levi. I mnogi drugi Židovi koji nisu željeli svojom šutnjom odobravati zločine.
I Omer Bartov je imao problema s iznošenje vlastitih stavova. Kada je 2024. godine trebao održati predavanje na sveučilištu Ben Gurion u Negevu (BGU), pred dvoranom ga je dočekala grupa ‘osviještenih’ izraelskih studenata. Tim studentima ništa nije značila upućenost Bartova u nacističke metode korištene među ostalim i za Holokaust. Čini se da su intuitivno shvatili da od poznavatelja nacističkih metoda dolazi opasnost po Izrael. Predavanje je održano u mučnoj atmosferi. Da predavatelj nije bio Židov, ne bi ga niti bilo.
O nacističkom karakteru izraelskog društva i odnosa prema Palestincima može se govoriti na temelju usporedbe različitih, uglavnom potvrđenih i u javnosti mnogih država prihvaćenih činjenica. No prezentirati te ideje kao cjelinu koja nedvojbeno govori o nacističkom karakteru rasističke tvorevine izraelske države – nije preporučljivo ni Židovima, a još manje nežidovima. Na svaki pokušaj obrušava se lavina izravnih i neizravnih napada (na autora, obitelj, institucije…), naravno ne argumentima ili pozivom na dijalog, nego etiketama i pokušajima diskreditiranja.
Propagiranje židovske žrtve (iz Drugog svjetskog rata) kao sredstva onemogućavanja kritike cionističkog režima u Izraelu (iz vremena nakon Drugog svjetskog rata) stvorilo je stereotipe, ušlo je u institucije, dobilo svoje lokalne ghostbusterse (plaćenike koji preventivno djeluju na sprečavanju kritika cionističkog režima). Situacija je to koja je ‘odsjekla noge’ čak i filozofima koji se utapaju u šutnji bez mudrosti, te intelektualcima općenito, koji ‘hrabro’ iščekuju pobjednika da mu se pridruže.
Od mnoštva parametara na temelju kojih se može raditi usporedba nacizma i cionističkog neokolonijalizma u Izraelu, ovdje je predstavljeno njih nekoliko. Daleko od toga da bi to bilo sve i da je u ovom podastiranju rečeno sve što treba. No, kamenčići mozaika moraju se početi slagati.
- Ekstremni nacionalizam izabranoga naroda
„Može li se Palestince silovati na organiziraniji način?“
Nacizam sa svojim sloganom Deutschland über alles bio je oblik ekstremnog nacionalizma kojeg su Nijemci prihvatili i slijedili između 1933. i 1945. godine.
Riječ je o političkom uređenju koje je podržavalo ideju superiornosti Nijemaca u odnosu na sve ostale narode svijeta. Ta ideja superiornosti posebno se pokazivala u odnosu prema Židovima (koji se inače, prema svojoj teologiji smatraju od Boga izabranim narodom). Tako se jedna ideja odabranoga naroda suprotstavila drugoj, novi oblik supremacije starom, ideja političke – ideji religijske posebnosti.
Paradoks je dakle u tome što su nacistima (koji su željeli biti iznad svih) najviše smetali predstavnici naroda koji se osjećao kao narod koji je iznad svih. No židovsko je samoosjećanje posebnosti bilo teološkog karaktera. Nijemci su ga prizemljili.
Na putu nacizmu stajao je narod koji je tvrdio da njegova povlaštena pozicija u svijetu proizlazi iz ugovora koji je potpisan sa samim Bogom. Njemački ekstremni nacionalisti sveli su (kako bi Marx rekao) ‘nebeska pitanja na zemlju’, na razinu političkih odnosa i moći. One koji su se smatrali odabranima, a koji su, kako bi Marr rekao kamatarenjem i pornografijom slabili germanski duh – nacisti su odlučili ili protjerati, ili istrijebiti. Budući da ih ostatak svijeta nije rado prihvaćao postavljajući kvote ulaska Židova u njihove zemlje – nacisti su krenuli prema final solution – masovnom zatvaranju u logore i ubijanju Židova.
Ima li to kakve sličnosti s Palestinom?
Odmah po naseljavanju manjeg postotka palestinskog teritorija, a posebno nakon osnivanja države – izraelski nacionalizam radi identičnu stvar: spušta ideju ‘odabranoga naroda’ u politički realitet svoje novoosnovane kolonije (koja je i svoje ime uzela iz teologije). Kao i Nijemci tridesetih godina i Izraelci razvijaju ekstremnu inačicu nacionalizma. Na putu im stoji samo narod zemlje u koju su se uselili. Židovski nacionalisti preuzimaju metode nacizma te kreću u realiziranje pokušaja iseljavanja Palestinaca iz Palestine. Zatvaraju ih u logor na otvorenome (Gaza) ili u poseban dio države u kojemu im onemogućuju normalan život (Zapadna obala). I u jednom i u drugom dijelu stare Palestine provociraju sukobe kako bi se, nakon pobune – mogli svetiti. U tim ‘osvetama’ zapravo se prakticirala ideja etničkog čišćenja i tragalo za najmanje vidljivim oblikom finalnog rješenja.
Kako ni to nije dalo rezultate (kroz desetljeća) ekstremni izraelski nacionalisti predložili su, posredstvom svoga svojevrsnog glasnogovornika Trumpa, da se Palestinci isele i tako izađu ususret nadmoćnom izraelskom narodu onako kako su američki Indijanci izašli ususret Amerikancima. Final solution je tako dobio i svoju ‘humanu’ stranu; izraelski božji odabranici ne žele u plinske komore odvesti dva milijuna preživjelih Palestinaca iz Gaze (pa u sljedećem koraku još toliko sa Zapadne obale. Izraelski ekstremni nacionalisti nude Palestincima da svoju državu ‘prepišu’ osvajačima ( sličnost sa situacijom u BiH za vrijeme nedavne agresije je indikativna). Da ih dakle ne bi žrtvovali i u plin pretvarali – izraelski ekstremni nacionalisti predlažu da se palestinski narod sam ubije – napuštanjem svoje države i odlaskom na mjesta gdje će umirati bez plina.
Kako na sve reagira izraelska javnost može se vidjeti iz velikog broja anketa rađenih na ulicama izraelskih gradova. Na ovom mjestu biramo slučaj silovanja u izraelskom zatvoru. Kada je naime javnost upoznata sa silovanjem Palestinaca dogodili su se protesti Izraelaca. No to nisu bili protesti protiv silovanja ili traženje kažnjavanja izvršitelja. Dogodilo se nešto potpuno neočekivano: „Dana 29. srpnja bili smo svjedoci prizora izraelskih doseljenika i vojnika koji su prosvjedovali za pravo da siluju palestinske taoce u njihovim logorima za mučenje… odgovor izraelske javnosti uništio je iluziju, jednom zauvijek, da je ikada postojala odvojenost između suprematističkog doseljeničkog načina razmišljanja desničarske države i šireg izraelskog društva. Na izraelskoj televiziji stručnjaci i analitičari raspravljali su o tome može li se silovati Palestince na organiziraniji način.“[3]
Ima li smisla građanima takve države govoriti o moralu? Do koje je razine izraelski građanin ubio u sebi osjećaj čovjeka? Je li uloga odabranih odvela Izraelce u ritualna ubijanja (kao oblik pripreme dolaska najavljenoga Mesije), koja su u potpunoj suprotnosti s dostignutom razinom suvremene civilizacije? Nisu li političke igre na Bliskom istoku samo ružne sjene istinske vjere?
Nacionalizam ima puno lica. Njegovo pravo lice je ekstremni nacionalizam koji nije ništa drugo nego ideja supremacije vlastite nacije nad drugima. Korijen ove ideje je u razlici spram Drugoga. Ta je razlika najsnažnije komunicirana medijskim akceleratorom iskrivljenog tumačenja prve monoteističke religije (židovstva).
Ova neodoljiva sličnost jednog i drugog ekstremnog nacionalizma traži svoj pojam. Budući da je riječ o metodi koja je vrlo slična nacističkoj a provode je izraelski cionisti – nameću se kao mogućnost pojmovi judeonacizam, nacicionizam ili cionacizam.
- Rasizam države koja ne bi smjela postojati
“Ne nazivam ih ljudskim životinjama jer bi to bila uvreda za životinje.”
Bitna odrednica nacional socijalizma bio je rasizam. Logična je to posljedica osjećaja nadmoći njemačkog übermenscha u odnosu na ostale narode, posebno Židove.
‘Nižerazredna’ rasa ljudi – Židovi – prisiljavani su nositi identifikacijske oznake (Davidove zvijezde). Nisu smjeli u kina, parkove restorane, javni prijevoz. Točno se znalo kojim putovima mogu prolaziti a da ne smetaju novim ‘odabranima’.
Kao osobe ‘niže rase’, Židovi su automatski gubili njemačko državljanstvo, a samim tim i sva građanska prava. Rasnim zakonima zabranjeni su ne samo brakovi nego i spolni odnosi između Židova i njemačkih Arijevaca.
Židovke nisu smjele raditi kao kućne pomoćnice jer je, kako su smatrali nacisti, prijetila opasnost od njihovog utjecaja. Iz istih ili sličnih razloga bio im je onemogućivan rad u pravosuđu, obrazovnim ustanovama, te u njemačkoj vojsci. Oduzimana im je imovina i predavana u ruke nacističkim institucijama i ‘zaslužnim pojedincima’. U kasnijoj fazi rasizam je doveo do sabirnih logora, a onda i do logora za masovno usmrćivanje Židova.
Postoje li prakse u Izraelu koje su slične ili podsjećaju na nacional-socijalizam?
Omer Bartov se s pravom zapitao u svom tekstu u Guardianu: „Hoće li ikada biti moguće da Izrael odbaci nasilne, isključive, militantne i sve više rasističke aspekte svoje vizije…“[4] Povlačeći paralelu s nacizmom shvatio je da se za vlastite zločine uvijek okrivljuju drugi. Ti drugi su naravno uvijek manje vrijedna ‘niža rasa’, oni koji nisu niti na razini životinja: „Dva dana nakon napada Hamasa, ministar obrane Yoav Gallant izjavio je: “Mi se borimo protiv ljudskih životinja i moramo djelovati u skladu s tim”…Bivši premijer Naftali Bennett potvrdio je: “Mi se borimo protiv nacista.” Premijer Benjamin Netanyahu pozvao je Izraelce da se “sjete što im je Amalek učinio”, aludirajući na biblijski poziv da se istrijebe amalečki “muškarci i žene, djeca i dojenčad”. U radijskom intervjuu rekao je o Hamasu: “Ne nazivam ih ljudskim životinjama jer bi to bilo uvredljivo za životinje.” Zamjenik predsjednika Knesseta, Nissim Vaturi, napisao je na X da bi cilj Izraela trebao biti “brisanje Pojasa Gaze s lica Zemlje”. Na izraelskoj TV je izjavio: “Nema neumiješanih ljudi… moramo ući tamo i ubijati, ubijati, ubijati. Moramo ih ubiti prije nego što oni ubiju nas.” Ministar financija Bezalel Smotrich naglasio je u govoru: “Posao mora biti dovršen… Potpuno uništenje. ‘Izbriši sjećanje na Amaleka ispod neba.’”… Nije ni čudo da postoje bezbrojne objave na društvenim mrežama od strane IDF trupa u Gazi u kojima se poziva na “ubijanje Arapa”, “spaljivanje njihovih majki” i “sravnjivanje” Gaze. Nije poznato da su njihovi zapovjednici poduzeli disciplinske mjere.“[5]
Još samo jedno u knjižnici vojničkih iskustava:
Tal Sagi prenosi dio svog iskustva iz Hebrona: „Stojim usred ovog ogromnog palestinskog grada, svakih nekoliko metara na toj ulici vojnici s oružjem”… Sva palestinska naselja oko mene, ne vidim Palestince — ne susrećem ih na ulicama i ne smiju hodati ulicom.”[6]
Neki zakoni Trećega Reicha i neke političke prakse nacizma gotovo u potpunosti se ponavljaju u Palestini.
Palestinci danas „žive“ u svojevrsnim getima odnosno logorima na otvorenom Tim logorima se onemogućuje sudjelovanje Palestinaca u realiziranju njihovih građanskih prava. Logori su to koje se s izraelske strane godinama i desetljećima oružano provocira da bi se reakcije mogle kazniti teškim odmazdama.[7]
Palestincima, posebno na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu, doseljenici uz pomoć izraelske armije otimaju zemlju, kuće, izvore, stoku, maslenike. Kretanje je ograničeno. Međureligijski su brakovi su zabranjeni. To je primjerice zasmetalo već Hanu Arendt kada je nazočila suđenju Eichmannu. Prigovorila je izraelskom režimu da se svojim nedopuštanjem međuvjerskih brakova identificiraju s rasnim zakonom nacističke Njemačke.
Prema tome rasistička komponenta nacional socijalizma prisutna je i u cionističkom Izraelu što nam daje za pravo tvrditi da nekih bitnih razlika između nacizma i uređenja koje bismo mogli nazvati i cionacizmom – u konačnici zapravo i nema.
- Totalitarizam
Kontrola svih aspekata društvenog života od strane države u nacističkom društvu odvijala se na različite načine i pokrivala je sve bitne segmente. Mediji su bili usmjereni prema ciljevima koje je određivala nacistička ideologija. Bili su zabranjeni svi mediji osim njemačkih, a svaka je prijava da se sluša neki inozemni medij prijavljenoga mogla stajati glave. Cjelokupna kultura i obrazovanje bili su strogo na liniji nacističke suprematističke ideologije. Sve je moralo biti u funkciji potpore i razvijanja mita o njemačkoj nadređenosti ostalim narodima.
Što se zadnjih desetljeća a posebno zadnjih godina događa u Izraelu?
Zabranjuje se rad novinskim kućama iz inozemstva. U gazi je ubijeno oko dvije stotine novinara (broj stalno raste). Kultura i obrazovanje su u funkciji ideologije odabranoga naroda. Propaganda je sveprisutna…
Totalitarizam izraelske ideologije na krilima proizvodnje krivnje, širi se kroz razne institucije Europom. O zlu cionizma u njegovoj završnoj fazi može se pisati ukoliko se pristane na ekskomunikaciju premreženih kulturnih, znanstvenih, političkih, ekonomskih i religijskih institucija. Totalitarizam medija u Izraelu preselio se i u europske medije. Jedini, koliko toliko slobodni prostor, otvaraju društvene mreže.
Ideja odabranog naroda nužno vodi u totalitarizam. Naravno kada se ispune preduvjeti, odnosno kada teološka ideja zahvati ‘naivno tlo’. Tada se rađaju cionistički sljedbenici kojima je zadatak ‘spasiti svijet’. Nažalost to spašavanje završava u novim gulazima, s novom birokracijom i novim bogovima na zemlji.
Totalitarizam cionističke ideje posebno je došao do izražaja kooptiranjem židovske religijske hijerarhije. Religija i njeni mitovi postali su potpora koja je omogućila daljnje proširenje cionističke ideje. San o domovini prerastao je u političku i vojnu agresiju na domorodačko stanovništvo sa ciljem osnivanja Velikog Izraela.
U pismu Ofera Wintera upućenom izraelskim vojnicima, 2014. godine među ostalim stoji: „Povijest nas je odabrala da predvodimo borbu protiv terorističkog neprijatelja Gaze koji proklinje, vrijeđa i gnuša se izraelskoga Boga” To je dakle napisao pukovnik, zapovjednik jedinice, u pismu svojim vojnicima. Završio je biblijskim citatom koji obećava božansku zaštitu izraelskim ratnicima na bojnom polju.“[8]
- Militarizam
Proizvodnja za vojne potrebe obilježila je nacističku industriju. Cjelokupno gospodarstvo usmjereno je prema snaženju vojne moći koja je trebala osvajati nove teritorije i priskrbiti Njemačkoj nova bogatstva.
U nacističkoj njemačkoj uvedena je obvezna vojna služba što je nacističkom vrhu dalo osnovu za vjerovanje u vojnu nadmoć nad ostatkom svijeta.
Hitlerova mladež bila je paravojna organizacija. Isto kao i Savez njemačkih djevojaka. Paravojne organizacije/jedinice obavljale su onu vrstu ‘poslova’ koje su izlazile čak i iz okvira nacističkih zakona.
Nacistička Njemačka razvijala je kult vojske.
Za militarizam je bitna i izgradnja vojne infrastrukture u što spadaju i prometnice za brzo prebacivanje vojnih jedinica.
Kako s militarizmom stojimo danas u Izraelu?
Prema informacijama koje svijetu dostavljaju novinarske kuće (koje imaju pravo raditi u Izraelu), na djelu je ideologija militarizma koja je državu dovela u situaciju da se izlasci u grad planiraju u društvu strojnice ili barem pištolja.
Izrael proizvodi sofisticirano oružje, prodaje ga po svijetu, ali od SAD-a također kupuje ono oružje koje nema ili koje nema u dovoljnim količinama. Izrael je najveća vojna sila na Bliskom istoku, a to ne bi bilo moguće bez utemeljenja kolektivne svijesti u ideji militarizacije kao nužnog sredstva opstanka u kolonijalnom politikom osvojenih dijelova Palestine. ‘Izleti’ u Siriju, Libanon, te terorističke aktivnosti u Iraku, Iranu Jemenu i na drugim lokacijama, svjedoče o dugoročnim militarističkim planovima. Imajući na umu ovisnost o mitovima i predajama (inače tako karakterističnim za nacizam) od Izraela se mogu očekivati daljnja posezanja za tuđim teritorijem. Biblijska obećanja su velika…
Trogodišnja obvezna vojna služba dio je militarizacije društva. Građani Izraela ali i Židovi iz drugih zemalja, prema svjedočenju samih vojnika, prolaze tešku dresuru i indoktrinaciju. Za vjerovati je da bez te dresure ne bi radili stvari po kojima će biti smješteni na sramotno mjesto u povijesti.
Paravojne organizacije su u Izraelu snažne i obavljaju važne funkcije. Osim granične policije i civilnih obrambenih jedinica, da djelu su i gerilski napadi doseljenika na palestinsku imovinu i Palestince. Njima u pomoć uvijek pristižu policijske ili vojne jedinice. Sudstvo za zaduženo za blage kazne. Kratki predah u uništavanju Gaze iskorišten je za raseljavanja Palestinaca na Zapadnoj obali i za neviđeno uništavanje infrastrukture neophodne za život
Militarizacija se iz Izraela širi na dva načina. S jedne strane riječ je o izraelskim vojnicima koji dolaze iz svih zemalja svijeta, što ima za posljedicu simbolično ali prisutno militariziranje sredina iz kojih ti vojnici dolaze i u koje se vraćaju. S druge strane, riječ je o lavini proizvodnje interesa za oružje. Na Bliskom istoku dogodila se eksplozija koja je lančanom reakcijom izazvala lančane reakcije diljem svijeta. Naoružanje je postalo najvažnija politička tema.
- Nacicionizam
Iz svega navedenoga jasno je da je paralela između nacionalsocijalizma i izraelskog agresivnog cionističkog društva više nego vidljiva. Stoga se cionizam u svojoj završnoj fazi treba označiti tako da se u tom imenu vidi i kolorit nacizma.
Cionizam je to s mirisom nacionalsocijalizma pa bi odrednica mogla biti ‘nacicionizam’. Kraća verzija ovog prijedloga je ‘nacionizam’. On međutim može zvučati kao nacionalistički cionizam i neće dovoljno skretati pozornost na povezanost nacizma i cionizma. Ako bi se htjela naglasiti snaga nacističke ideje, onda bi odrednica mogla biti ‘cionacizam’. Kao cionistički oblik nacizma pojam pokriva i vremensko razdoblje u kojemu dolazi do izražaja. Naime cionizam u svojim počecima nema crte pokreta spremnog na zločine. Upravo su nacisti sa svojim finalnim rješenjem inicirali novu dimenziju cionizma koji je svoje strašno lice pokazao u Palestini.
S druge strane temelji cionističke ideje su u židovskoj teologiji. Nacizam je samo ‘kolorirao’ cionističku ideju o ‘povratku’ na zemlju biblijskih pripovijesti. U tom smislu možda je istini bliži i točniji pojam nacicionizam.
Dovršena radna varijanta 12. 3. 2025
[1] „Omer Bartov rođen je 1954. godine u Ein HaHoreshu, Izrael. Njegov otac, Hanoch Bartov, bio je pisac i novinar, čiji su roditelji imigrirali u Mandatnu Palestinu iz Poljske prije nego što se Hanoch rodio. Bartovljeva majka imigrirala je u Mandatnu Palestinu iz Buczacza, Poljska (danas Bučač, Ukrajina), sredinom 1930-ih.
Bartov je sudjelovao u Jomkipurskom ratu 1973. godine kao zapovjednik satnije. Godine 1976. teško je ranjen, zajedno s još nekoliko desetaka vojnika, u nesreći tijekom obuke, koja se dogodila zbog nemara zapovjednika, a koju je Izraelska vojska (IDF) zataškala.
Školovao se na Sveučilištu u Tel Avivu i stekao doktorat na St. Antony’s Collegeu, Oxford, s doktorskom disertacijom o nacističkoj indoktrinaciji njemačke vojske i njezinim zločinima na Istočnom frontu tijekom Drugog svjetskog rata.“ Izvor Wikipedia https://en.wikipedia.org/wiki/Omer_Bartov
[2] https://www.theguardian.com/world/article/2024/aug/13/israel-gaza-historian-omer-bartov
[3] https://medium.com/liberation-works/israeli-society-is-worse-than-nazi-germany-968a11c5e53c U istom se tekstu navodi i sljedeći stav: „Zasigurno postoji dovoljno dokaza o kulturnom problemu u Izraelu. Krvožednost, potpora kolektivnom kažnjavanju, dehumanizacija Palestinaca, rasizam i nadmoć, prožimaju se kroz izraelsko društvo — i dio su cionacističkih temelja desetljećima.“
[4] https://www.theguardian.com/world/article/2024/aug/13/israel-gaza-historian-omer-bartov
[5] https://www.theguardian.com/world/article/2024/aug/13/israel-gaza-historian-omer-bartov
[6] https://www.dukechronicle.com/article/2024/03/duke-university-former-idf-soldiers-speak-out-against-israeli-occupation-j-street-u-duke-event-anti-occupation-organization-breaking
[7] Ben White je jedan od autora koji je otvoreno progovorio o aparthejdu u Izraelu odnosno o izraelskom rasizmu. Ovaj autor otvoreno piše o aparthejdu koji je u nekim segmentima gori od južnoafričkoga, te o rasističkom karakteru izraelske države. Rasistička mržnja vidljiva je na svakom koraku.
[8] By Maayan Lubell : Power in the Holy Land Israeli military struggles with rising influence of Religious-Zionists
https://www.reuters.com/investigates/special-report/israel-military-religion/
