- Sandra Rubić
- Arhiva portala Epoha
Ponekad pomislim kako sam većinu života sanjala i životarila. Danas sam posvećenija bližnjima i samoj sebi, imam obaveza i zadaća i ciljeva preko glave. Ali, ipak, dam si mira, blagoslova i odmora. Nema želje koju si neću ispuniti ili barem težiti ispunjenju. Onako… imati cilj.
Dok sam živjela po onim smjernicama koje mi je davao razum, žudjela sam neizmjerno za vlastitim srcem. Moje je iskustvo takvo, da ako zanemarim šapat srca i duše, dobijem samo nedostatne i nedorečene ljude, situacije i stanja života. Kada sam se okrenula pozivu srca, apsolutno sam pobjegla od razuma.
Nisam dobila isto ništa, tek uživanje u snovima. Kad se sve zbrojilo i oduzelo, kad se sve posložilo, najveći mi je dar bila Bistrina. Shvaćanje koliko uzalud trošimo svoj Život na hrpu gluposti. Na vezivanje, očekivanje, nerazumni i prekomjerni ego, na propadljivo i izvanjsko i na stvaranje slike sebe i svog života pred drugima. Koji su to promašaji… To su zaista bezvezarije.
Nakon nalaženja vlastitog uporišta i mira, mnogo je toga postalo beznačajno i trivijalno. Mnogi, koji su možda prekomjerno plijenili moju pažnju, postali su pauni koji šire raskošno perje, ali im je bolje da šute, jer njihov glas je stvarno antipatično kreštav i zamoran… i meni postaju samo dosadna i nepotrebna kičasta slika u profinjenom ambijentu.
Moja je karavana godinama putovala pustinjama, kao Mojsijev narod preživljavala na màni, bez puno podrške od ljudi, ali uz pomoć s Nebesa. Psi su se nalajali i prestali nedostatkom zanimljivosti u mojim redovima, jer mi je napokon prestalo biti važno što ljudi misle. A misle uglavnom sami sebe.
Misle svašta, misle i pametno i glupo, s predrasudama i pretpostavkama i kako god bilo, misle je*enog sebe. Baš kao i ja.
Shvatila sam da mnogi čine loše stvari, jer su jadni. Očajni. Ponekad je pokoji jadni, bezobrazni i s lošom namjerom čin prema meni bio dovoljan da se napokon u meni stvori samilost i zamijeni i uništi prijezir. Prijezir je blijeda varijanta mržnje i isto potpuno nepotreban.
Dug je put do sebe. Nema preskakanja ni olakšica. Nema prečica. I na kraju, nitko tko to nije prošao, neće to ni razumjeti, a kamoli shvatiti. Ali, ako to čovjek uspije, nije ga briga tko to shvaća, a tko ne. I nije to odustajanje od ljudi. To je samo razum. Pomagalo našoj duši. Ona je vođa našega Života. Ona zna kako uspostaviti ravnotežu. Treba je poslušati…



