Različite su se svijesti profilirale kroz desetljeća cionističkih priprema za konačni obračun s Palestinom, početak stvaranja Velikog Izraela i pokušaj nadvladavanja (ili kooptiranja) ostalih monoteističkih religija.

Ti različiti profili zauzimaju različita mjesta na društvenoj ljestvici zemalja u kojima obavljaju svoju svetu propagandnu funkciju. Mogu to biti bankari, sveučilišni profesori, investitori u medicini, nakladnici, filmski umjetnici, urednici i/ili voditelji televizijskih emisija… No mogu to biti i naizgled manje važne i manje utjecajne osobe koje obavljaju važan posao prve linije zastrašivanja sudionika društvenih mreža. Premda je naizgled riječ o ‘benignim’ slučajevima na koje se ne treba osvrtati, istina je nešto sasvim drugo. Iza naizgled nevažnih i bezopasnih objava na društvenim mrežama stoje čitave škole indoktriniranja. U rečeničnim konstrukcijama naizgled kulturnih osoba skriva se otrov kojim se održava stanje pasivnog prihvaćanja ciljeva koji su postavljeni na vrhu militarističke piramide izraelsko-američke cionističke hijerarhije.[1]

Da je tomu tako pokušat ću pokazati prikazom stavova jedne sljedbenice cionističke ideje odnosno ideje koja se u svojoj monstruoznosti polako ali sigurno otkriva kao Globalni cionacizam (ili nacicionizam). Riječ je o članici  Facebook zajednice koju ćemo označiti kao MK. (Ime i prezime nisu bitni jer je riječ o usputnim komentarima. No oni su indikativni i pokazuju smjer u kojemu ide indoktrinacija.[2]

Ulazim u kratku analizu nekih indikativnih stavova te gospođe s napomenom da je sve o čemu ću govoriti sadržano u njenim objavama.

MK tako u svojim objavama govori o „denacifikaciji muslimanskoga svijeta“. Time će se, smatra gospođa, „pridonijeti dobru svih i Miru u svijetu“. Na jednom mjestu potvrđuje: „Nužno je napokon denacificirati muslimane“… jer  “kad se denacificira muslimanski svijet, neće se toliko oholiti”. Zagovara li se time nečija „specijalna vojna operacija“ ne znam. Sumnjam da su granatirani i gladni ljudi oholi. Možda su ponosni, ali to je nešto suprotno od oholosti. Na pravnom planu traži se da vrijedi zakon “za tzv. nevine civile Palestine kojima bi se po našim zakonima oduzelo roditeljstvo i djecu…” Nema dakle nevinih civila u Palestini, a onima koji izgube djecu treba suditi, ako im se prije toga nije oduzelo roditeljstvo.

Ne uvijek, ali nekad je važno analizirati i misaoni košmar. On poput snova otkriva problematične  točke, ranjiva mjesta i mehanizme obrane. Košmar ideja dobro je mjesto za prepoznavanje načina djelovanja i razine uspješnosti ideologije koja je na djelu.

Kako razumjeti „denacifikaciju muslimana“ kada važni židovski teoretičari optužuju Izrael za judeonacizam, cionacizam, u svakom slučaju za preuzimanje nacističkih metoda i njihovo primjenjivanje u Palestini? Najbliže je jasnoći govora usporedba s projekcijom: Vlastiti se problem projicira u one koji pate zbog vašeg problema. Ili narodskim riječima rečeno: ‘Drž’te lopova, viče lopov na ulici kad se nađe u situaciji da će ga možda uhvatiti u krađi. ‘Hvatajte muslimane naciste’ viču pojedinci braneći politički sistem koji neodoljivo podsjeća na nacizam.

Političko je uređenje u Izraelu, toj državi aparthejda i rasizma poprimilo bitne karakteristike nacizma. Princip je pak göbelsovskih laži izraelske propagande optuživanje drugih za vlastita zla. Teroristi su drugi, a ne Izrael. Nacisti su njihovi geostrateški neprijatelji, a ne njihova politička administracija i egzekutori na terenu. Stavove propagandista Netanyahua  male mesije uzimaju kao svoj program i ponavljaju ih do iznemoglosti. Razmisliti o njima, to bi bilo previše…

Ima MK i sočnijih objašnjenja „denacifikacije muslimanskoga svijeta“. No i ovo je dovoljno za oslikavanje metode skretanja pozornosti sa zločina u Izraelu. Palestinci, prema potrebi, malo jesu malo nisu građani Izraela. Aparthejda nema i nikada ga nije ni bilo. Rasizam se vjerojatno događa nekom drugome. Ubijanja djece samo su valjda podsjećanja Palestinaca da djeca pravno više ne pripadaju njima nego Izraelu. Ubijanje majki valjda je upozorenje svim majkama Palestine da ne rađaju djecu koja će danas-sutra postati svjesni logora u kojemu žive i pobuniti se. Isključivanje struje i vode, legitimni su valjda oblici ratovanja protiv svojih građana koji se uporno ne žele iseliti. Onemogućavanje humanitarne pomoći novi je oblik humanitarnoga razmišljanja. Silovanje palestinskih zatvorenika treba zakonom dopustiti, jer izraelski vojnici ne smiju raditi stvari koje nisu zakonski odobrene…

MK podiže pitanje na razinu svih muslimana svijeta. Jasno je da je u igri oslanjanje na kredit islamofobije u stvaranju koje su umočeni prsti i SAD-a i Europe. Ukoliko se stvar podigne na razinu priča o strahu od Islama – onda neće biti kazni za genocidne zločine u Gazi, kao niti za raseljavanja Palestinaca i paletu ostalih zločina. (Kada se u jednu liniju stave napadi SAD-a i njenih saveznika na arapske zemlje – od 11. rujna koji je inscenirani povod – postaje jasno da iza svega stoji brižno pripremani plan uništenja svih politika i vlada koje bi mogle pružiti pomoć palestinskom narodu). Na putu snovima starim tisućama godina stajale su nacije i vlade islamskoga karaktera. Njih se sistemski moralo uništavati i to se i činilo. Danas je na redu je Iran.

Proizvodnja straha od islama bila je pretpostavka ustoličenja Izraela kao nedodirljive sile koja sebi može dopustiti sve poznate i one još nepoznate zločine. Korak na tom putu bila je proizvodnja ISIS-a i sličnih plaćeničkih organizacija čiji je zadatak bio stvaranje o islamu upravo onakvog mišljenja kakvo odgovara Izraelu. Islamofobija s jedne strane i Holokaust sa svojom proizvodnjom nedodirljivosti – dvije su ključne poluge u medijskom postavljanju koordinata obrane današnjih izraelskih zločina

Ne želi ovaj agitatorski, nekritički duh čuti, vidjeti, pročitati kritike izraelskog skretanja prema nacizmu pisane od vrhunskih židovskih znanstvenika i teoretičara. Ne žele se vidjeti gotovo preslikane nacističke metode koje se sada koriste u državi koja ubija svoje građane jer im ne dopušta ono što su tražile Ujedinjene nacije – uspostavu vlastite države. Ne žele se vidjeti ni protesti milijuna građana diljem svijeta. Sve su to u agitatorskoj glavi samo neprijatelji židovstva kao takvoga, jer je kritiziranje metoda Izraela nekom logikom istovremeno kritika židovstva.

Teško je gospođi MK govoriti o palestinskoj djeci koju izraelski vojnici svakodnevno ubijaju. Teško je vlastitoj svijesti opravdati izraelske vojnike, Izrael i religijska tumačenja na koja se pozivaju . No umjesto da krikne protiv ubijanja djece, gospođa MK pokušava ono što je nemoguće, a što je postalo uobičajeno: za ubijanja se kao i uvijek – okrivljuju drugi. U svojoj indoktriniranoj svijesti gospođa vidi „neodgovorne roditelje koji svoju djecu izlažu pogibiji“ i koji bi „po našim zakonima bili krivci kojima se djecu oduzima“.

Ne vidi gospođa djecu Židova koja su dolazila i spašavala se zajedno s njihovim roditeljima (koji su u valovima dolazili u Palestinu). Ne vidi stotine tisuća protjeranih Palestinaca u kolonizatorskim ratovima cionizma za ‘životni prostor’. Ne želi se vidjeti djecu po izraelskim zatvorima. Ne razumije se situacija onih koji su uvijek iznova protjerivani. Ne želi se priznati namjera Izraelske aktualne vlasti da poput ranijih također, smanji broj Palestinaca u njihovoj državi te tako spriječi potrebu razgovora o pravima Palestinaca. Stvari jednosmjernome umu izgledaju vrlo jednosmjerne.

Roditelji su dakle neodgovorni i treba ih kao takvima oduzeti. Bez obzira na količinu bombi bačenih na uski prostor logora na otvorenom u Gazi, bez obzira na broj ubijene djece i unesrećenih roditelja. Bez obzira na život bez energije, vode, bez humanitarne pomoći, hrane, lijekova, liječnika… Naprosto, o zločinu se ne govori.

Može se govoriti samo o krivnji žrtve: Zašto su se djeca našla na putu granatama. Zašto su djeca spavala u kućama ako su kuće ciljevi/mete koje je izraelska vojska odredila legitimnima? Zašto ti Palestinci ne pristanu konačno biti robovi kojima će Izraelci suditi prema nekim teološkim tumačenjima i ideji odabranoga naroda koja sve druge otvoreno ili prikriveno tretira kao niže rase?

Ta su djeca, misli gospođa MK, žrtve svojih roditelja koji „svoju djecu daju u ruke Hamasa, a pred nama glume nevine žrtve Izraela“. Kome nije bilo jasno sada se može osjećati prosvijetljenim: djecu u Gazi ubijaju njihovi roditelji. Uloga cionista svodi se na egzekuciju. Izraelskim vojnicima djeca se prinose kao žrtve vlastite tvrdoglavosti. Budući da su djeca prihvatljive žrtve – Izraelci, kao božji narod, prihvaćaju žrtvu.

Drugi način lažnog opravdanja sadržan je u stavu koji kritizira „pro-palestinske mase Zapada“ koje se „skrivaju iza djece“. Ne skrivaju se dakle samo borci Hamasa iza djece. To rade i milijuni građana svijeta koji protestiraju protiv ubijanja djece. Krijući se iza djece oni valjda prikriveno kritiziraju cionizam, Izrael, Židove.

Gospođa MK teško izgleda može shvatiti ili čuti da mnogi Židovi, i sve ih je više, ustaju protiv etničkog čišćenja u Gazi. To etničko čišćenje podrazumijeva i ubijanje djece i njihovih majki i baka i djedova pa i očeva. Gospođa ne razumije da se osmo desetljeće Palestinci rađaju u oduzetoj im državi, da ih se terorom tjera na otpor, da djeca nemaju mogućnost živjeti normalan život, da im je borba za slobodu presuda koju im Izrael uručuje njihovim rođenjem.

Kad se netko uputi u stavove važnih židovskih mislilaca, novinara, publicista, kao što su Albert Einstein, Yeshayahu Leibowitz, Noam Chomsky, Illan Pape, Norman Finkelstein, Avi Shlaim, Amos Goldberg, Meron Benvenisti, Shlomo Sand, Denis Charbit, Gideon Levi, Peter Beinart, te čita ili čuje Ben Whitea, Slavoja Žižeka, Amiru Hass i mnoge, mnoge druge autore – jasnom postaje činjenica da je u Palestini na djelu cionistički kolonijalizam, da su njegova glavna oružja terorizam, aparthejd i rasizam, da se etničkim čišćenjem genocidnih nakana želi istrijebiti domorodački narod, da se sve to opravdava stavovima koje je razvijala cionistička propaganda, da su kanali te propagande zapadni (globalni) mediji, kulturne i obrazovne institucije, da je genocid nad Židovima iskorišten za pravdanje vlastitih zločina, te da na tom poslu pravdanja rade i plaćenici u svakoj od zemalja u kojima ima Židova ali i volonteri u kojima su globalistička nastojanja evangeličko-židovskog teološko-ekonomskog kapitala proizveli male lokalne mesije.

Svaki mali lokalni mesija prihvaća se zadatka udijeliti ‘spasenje’ onim pojedincima nekog naroda koji ne prihvate (bespogovorno) agresiju kao sredstvo mira, ubijanje djece kao obranu, državni terorizam kao sredstvo obrane od terorizma, ideju ‘odabranoga naroda’ kao naroda ‘starije braće’ koje treba slušati, te etničko čišćenje kao civilizirani odgovor na nekulturnu želju domicilnog palestinskog naroda da živi u miru i slobodi.

Male se mesije osjećaju ‘odabrano’. Oni ne moraju znati što o svemu misle pametni židovski intelektualci. Male mesije vole propagandu i ideologiju. To se lakše svlada i lakše prenosi. Primjerice, lakše je lijepiti ljudima naljepnicu antisemita nego razmisliti o značenju te riječi i njenoj promašenosti i neupotrebljivosti.

Male mesije koriste se malim objavama na društvenim mrežama. U tim objavama ima nešto pozivanja na Boga, malo na zakone, ponekada na povijest, a povremeno i na aktualnu geostratešku situaciju.

Naravno, ključno je u objavama izvrtanje realnih odnosa i pokušaj prikrivanja istine. Male mesije su veliki majstori sivih zona. Brižno prate što se u kojoj zemlji događa i pronalaze poveznice kojim bi se povezala povijest zemlje u kojoj žive s aktualnom situacijom u Izraelu.

Njih naravno ne dira što je gotovo u pravilu riječ o konstrukciji kojom se ideološki izvrću istine. Oni polaze od stava da propaganda sve liječi.

Cionisti u tim izvrtanjima nisu došli u Palestinu, nego su se Židovi vratili u svoju domovinu. Terorizam se ne može vezati uz cionističke skupine (Irgun, Lehi, Hagana) od kojih je dijelom nastala i Izraelska vojska – terorizam je svaki oblik otpora palestinskog naroda. Nisu veliki teroristi bivši voditelji terorističkih skupina – oni su nobelovci i predsjednici izraelskih vlada. U Izraelu nikada nije bilo aparthejda, samo Palestinci nikada nisu prihvatili mjesto koje im je izraelska vlada ponudila (da budu građani drugoga reda). Palestinci nikada nisu protjerivani iz Palestine, oni su se samo vraćali tamo gdje pripadaju. Njima nije potreban ‘životni prostor’ jer je riječ o Arapima kojima pripada čitav Bliski istok. Taj Bliski istok treba pripasti Zapadu jer je Zapadu pripadao i prije nego je Zapad nastao. Konačno, ideja da se Izrael preko Amerike i Zapada nametne svijetu u svjetlu najstarije monoteističke (ujedinjujuće) religije nije točna. Izrael je ideja početka svijeta i kao takva on/a mora vladati.

Male mesije znaju… Izrael igra na kartu trojanskoga konja. Taj konj su USA i zapadne zemlje. Neodređeno ali efikasno. Zapad su sve one zemlje koje pomažu ubijanje slanjem oružja Izraelu i financijske pomoći neophodne da rat preživi do posljednjeg Palestinca.

Male mesije imaju objave u kojima proskribiraju svako javno ime koje se usudi reći da je car – monstrum u vojnoj uniformi. Proizvodnja krivnje uvježbavana nekoliko tisuća godina bitan je dio operativnog sustava malih mesija. Važno je spominjati Holokaust i gdje treba i gdje ne treba. Važno je krivnju Zapada koristiti kao štit od svakog pokušaja kritike cionističke strukture vlasti u Izraelu. Važno je sadašnje izraelske cioniste poistovjećivati sa žrtvama holokausta jer tako se zaustavlja razgovor o ubijanju čitavog jednog – palestinskoga  naroda.

MK u jednome ima pravo: uistinu je potrebno denacificirati sve one koji se koriste nacističkim metodama, pa i one koji su na putu da ih preuzmu. Vrijeme oslobođeno propagandne stege pokazat će najbolje tko se koristio nacističkim metodama. Vrijeme će potvrditi stavove ponajboljih židovskih teoretičara i znanstvenika koji su na vrijeme upozoravali na nacistički karakter metoda koje je razvijao i uveo Izrael. 

[1][1] Pritom naravno ne govorim ni o cjelokupnom narodu SAD-a, niti o svim građanima Izraela, niti o svim Židovima, niti o židovskoj vjeri koja istinskim vjernicima omogućuje pokušaj da budu ono najbolje sebe sama. Riječ je po političko-administrativnim grupacijama koje su se nametnule izraelskoj, bliskoistočnoj, američkoj i europskoj javnosti koje su pokret cionizma odvele prema nacizmu.

[2] Izravni povod za objavljivanje ove analize stavovi su gospođe MK u kojima se pita o karakteru objava Seada Alića: „Primjera radi, odnosno na individualnom planu, smatra li poštovani gospodin Milanović da je knjiga o Palestini koju potpisuje Sead Alić politički pamflet ili znanstveni rad, ide li u kategoriju ideologije sukladne politici jihada, a koja je po sebi zločinačka i totalitaristička i time neprihvatljiva, ili samo u kategoriju slobode govora – je li destruktivna ili konstruktivna, je li na liniji VREDNOTA USTAVA pa aktivizam autora zavrjeđuje i donacije i prostor u gradu Zagrebu ili je autoru nagrada što mu je sve to uskraćeno pa ma kakve bile formalne izlike? A gospodin Alić je građanin RH aktivan na društvenim mrežama i u “3D prostoru” s grupom pratitelja te podliježe i Ustavu i zakonima RH. Ako je čovjek okay, treba ga pohvaliti i nagraditi, ako nije, treba ga kazniti i spašavati društvo od posljedica zle i neprijateljske ideologije!“ Izvor Facebook