- Elia Pekica Pagon
- Snimka zaslona YouTube
Kontroverzni dokumentarac ‘Secret Life of the Human Pups’ iz 2016. godine redatelja Guya Simmondsa otkriva dosad vrlo malo poznatu globalnu supkulturu ljudi koji žive dvostrukim životima kao “ljudski štenci”, a danas je taj dokumentarac ponovno aktualan, jer diljem svijeta ima sve više tajnih klubova ljudi s ovakvim, u najmanju ruku, čudnim sklonostima.
Oblače vrlo složena odijela za pse i ponašaju se kao psi dok poslušno slijede upute svojih vlasnika/vodiča. Za njih je to i igra i stil života o kojemu šira javnost malo zna, jer se okupljaju u tajnim klubovima, a u međusobnom povezivanju kao istomišljenika uvelike im je pomagao Internet i široki spektar necenzuriranih društvenih mreža.
U ovakvim tajnim klubovima kako saznajemo u predmetnom dokumentarcu okupljaju se većinom muškarci koji žive kao psi, a većina njih ima stalan posao i žive naizgled normalnim životom, kada bismo ih sreli na ulici pomislili bismo da se radi o ljudima kao što su i svi drugi. No, eto, oni imaju svoj ispušni ventil kojega dijele s javnošću obično za vrijeme gay ili bolje reći LGBTQAI+ parada, dok u ostale dane nerado otkrivaju novinarima svoj tajni svijet, uživajući u tome da mogu u tajnosti ispoljavati svoje fantazije sa sebi sličnim ljudima sastajući se u nekim prostorima u kojima mogu biti koja god pasmina žele. Ipak, nisu samo muškarci skloni tome da u slobodno vrijeme žele imitirati pse, ili kako oni kažu – biti psi, jer ima i žena s istim sklonostima.
Ljudski štenci vole se sastajati sa svojim, kako kažu, čoporima, igrati se s psećim igračkama koje proizvode razne zvukove, vole žvakati te igračke, mahati svojim plastičnim i silikonskim repovima, loviti loptice i razne druge predmete koje im njihovi vodiči bacaju kako bi od njih tražili da im iste vrate, vole dobivati nagrade za svoju poslušnost i biti kažnjeni za svoju neposlušnost. Vole da ih njihovi gazde maze kao što bi mazili prave pse, da im tepaju i igraju se s njima na razne načine, dok ih oni njuškaju i daju im poljupce, iskazujući im naklonost pokretima koji imitiraju pokrete pasa.
U gore spomenutom dokumentartcu, Spot, Bootbrush i Kaz govore o svojoj zajednici.
Većina ljudi će ismijati odraslog čovjeka u gumenom odijelu za pse koji žvače igračku koja škripi. No, to ‘ljude štence’ izrazito smeta, jer, kako kažu, ljudi koji se tome smiju nisu svjesni da time sve njih zapravo ocrnjuju. Ljudi-psi ističu kako šira javnost koja ih osuđuje zanemaruje činjenicu da su mnogi od njih pronašli utjehu i radost u tome da se pretvaraju da su životinje i da im to nudi svojevrstan otklon od surove stvarnosti.
‘Tajni život ljudski štenaca’ nudi nam nesvakidašnji uvid u ovu tajnu zajednicu i njihov specifičan pogled na svijet. Pokret je to koji je izrastao iz BDSM zajednice, a eksplodirao je u posljednjih dvadesetak godina, jer im je internet omogućio lakše dopiranje do istomišljenika. Odijevaju kožu, nose orme i brnjice, vodi ih se vodilicama, što fleksibilnim, ako su pitome pasmine, što fiksnim ako glume agresivnije pasmine. Nose pseće kabanice i kapuljače i uživaju u taktilnim interakcijama sa svojim vlasnicima (kako zovu svoje partnere). Vole kada ih se trlja po trbuhu, kada im se škakljaju uši, spavaju u psećim krevetićima, igraju se psećim igračkama, jedu iz zdjelica za pse i čine sve kako bi udovoljili svojim vlasnicima i bili za to nagrađeni psećim k0lačićima. Uživaju u potpunoj submisivnosti svojim gospodarima koji umjesto brinu u svemu, dok se oni u potpumosti prepuštaju njihovim naredbama.
U dokumentarcu vidimo Toma, zvanog Spot, kako sudjeluje u natjecanju Mr Puppy Europe u Antwerpenu, mješavini natjecanja ljepote, talent showa i Cruftsa; David, zvani Bootbrush, razgovara s reporterom u kožnoj maski psa; dva štenca hodaju Londonom pretvarajući se da pišu na rasvjetnim stupovima kako bi podigli svijest o svom identitetu; i puno muškaraca koji skaču po svoje “poslastice”, laju i veselo mašu svojim mehaničkim repovima.
Kad razgovaram s Tomom, on želi naglasiti da je igra psića nešto više od oblačenja i igrica moći na površinskoj razini: radi se o davanju dozvole za ponašanje na način koji se čini prirodnim, čak iskonskim.
Mnogi stručnjaci s područja kliničke psihologije i psihijatrije smatraju da je tim ljudima potrebna ozbiljna stručna pomoć, no oni se ne slažu s tim, jer smatraju da su našli neki svoj način bijega od problema i otklona od stvarnosti koja ih očito jako opterećuje. Ima ljudi koji se zbog pritiska surove stvarnosti okreću alkoholu, drogi, a u porastu je i broj samoubojstava. Sve su to pokazatelji koji zvone za uzbunu. Ljude neizmjerno opterećuju prevelike razlike među njima, što saznajemo slušajući priče ‘ljudi štenaca’. Oktrivaju nam kako dok su psi ne moraju brinuti o usporedbama jednih s drugima i kako nije važno kolika je nečija plaća, što tko od njih radi, kakav auto vozi, svi su u tim trenucima isti, izjednačeni u toj igri koji igraju.
„Dok ste pas ne brinete o novcu, o hrani ili poslu”, kaže Tom, koji inače, u vrijeme dok nije pas iliti ljudski štenac, radi kao inženjer u kazalištu. “To je samo prilika da uživate u međusobnom društvu na vrlo jednostavnoj razini.” Tom dok je pas toliko se uživi u tu ulogu da u potpunosti zaboravlja na životne probleme koji ga more na svakodnevnoj razini.
Kako je Tom otkrio da ima ovakve nesvakidašnje sklonosti? Tomovo otkrivanje psa u sebi, kaže, došlo je postupno. Znao je da voli spavati s ovratnikom, da mu je fetiš bila uska odjeća – likra, guma, čak i neudobne biciklističke hlače – a zatim je otkrio narančasto zentai odijelo koje je pronašao na eBayu. Naposljetku mu je prišao muškarac u jednom klubu i rekao mu: “Oh, dobro, znači ti si štene.” Ova Tomova spoznaja nije prošla bez posljedica: dovela ga je do prekida s njegovom bivšom zaručnicom Rachel i prelaska u homoseksualnu vezu s Colinom. Zajednica ‘ljudi štenaca’ ide tako daleko da čak postoje i natjecanja s pigodnim nagradama posvećena toj zajednici.
Evo Tomove priče:
“Ne bih rekao da je to bio katalizator, ali to je bila kap koja je prelila čašu. Tada sam imao i trenutak panike, uplašio sam se, jer štene bez ogrlice je lutalica; nema nikoga tko bi se brinuo o njemu. Počeo sam razgovarati s Colinom online i on se ponudio da se brine o meni. Sada imam nekoga tko je tu za mene i ja sam sretan zbog toga.“
Za Davida, pisca koji radi u akademskoj zajednici i vrlo je priznat u znanstvenim i kulturnim društvenim krugovima, igra psića bijeg je i odmor od vrlo sofisticiranog analitičkog svijeta. Za njega je to oslobađajuće iskustvo. Čovjek čiji su posao riječi teži neverbalnoj komunikaciji koja mu nudi svojevrsnu slobodu. U spomenutom dokumentarcu on to objašnjava sljedećim riječima: “To je tako potpuno neverbalno. To je predracionalno, predsvjesno. To je instinktivan, emocionalni prostor. Ali unutar svakog šteneta je osoba. Ovo je dio mog identiteta, ali to je samo jedan dio mog identiteta. Ja sam također vegetarijanac, sviram klavir; imam papigu. Jutros sam sadio rajčice na svojoj parceli. Mogu proći mjesecima bez mog mentalnog i fizičkog odlaska u prostor za štene.”
David je očito želio istaknuti kako je svaka osoba višeslojno biće i kako se svačiji identitet sastoji od čitavog niza sklonosti kojih svaka osoba nije do kraja niti svjesna, jer nije do kraja upoznala sebe. Tko zna koji je bio njegov okidač da otkrije psa u sebi? Sve su to priče o ljudima koji žive tu među nama, a kako većina tih ljudi ne odlazi psihijatrima, njijhove priče ostaju duboko zatomljene u njima i nikada do kraka ispričane, a njihove rane neizliječene.
Prema Danielu Sheehanu, poznatom ustavnom odvjetniku, vlada Sjedinjenih Država koristi matične stanice kako bi svojim sustavima umjetne inteligencije dala živčani sustav sličan ljudskom. (VIDEO)https://t.co/sD0DIRAMJM
— Epoha Portal (@Epoha_portal) April 21, 2025
Psihijatar Carl Jung tvrdio je da naš svjesni um sadrži intuitivne, emocionalne, osjetne i misaone arhetipove . Da li vrsta muškaraca privučena igrom psića jednostavno istražuje svoje intuitivno ja? “Apsolutno”, kaže David. “Igra psića je upravo to – igra. Neizmjerno je puno užitka igrati se u klubu igračkama koje škripe, jer nasmijavaš ljude, ponašaš se kao slatko malo štene. Umiljavaš se ljudima i sve ti je dopušteno. Izgledaš slatko i pristupačno. Dopušteno ti je vezati se i biti entuzijastičan, nestašan i prijateljski raspoložen.”
Da se razumijemo, ovdje se poglavito radi o gay sceni muškaraca sklonih istome spolu kojima je glumljenje pasa olakšalo približavanje drugim muškarcima istih sklonosti. Očito im je lakše pod maskama ispoljavati te svoje sklonosti.
Kaz, još jedno ‘ljudsko štene’, tvrdi da za neke od njih biti štene nije samo zabavna maska za isprobavanje – to je način na koji se oni identificiraju; to je tko su oni u svojoj biti, naravno, ovisno o tome koliko daleko ta identifikacija ide kod svakog od njih. “Čak i kad sam radio u PC Worldu, ponekad bih prišao ljudima i ugrizao ih za košulju”, kaže on smijući se samome sebi. “Jednom sam upao u nevolju; netko je ušetao u centar za popravak računala i imao sam dio računala njihovog oca u ustima. Ali drugo osoblje je znalo da sam takav prema svima. Nije im to bilo čudno.” Za Kaza, igra šteneta može se sažeti u frazu: “Budi pas”. Družit će se kao čopor, uživati u fizičkoj bliskosti s drugim štencima i kod kuće uvijek jesti iz pseće zdjelice. “Jednostavno mi je lijepo, osjećam se ugodno”, objašnjava, prije nego što doda: “Ali ja uvijek jedem s nožem i vilicom i za stolom. Inače vam to oduzima puno vremena i ne možete gledati TV.”
Ima nešto u ljudima, neka ugrađena sklonost poslušnosti i klanjanju autoritetima. Ljudi kao da uživaju da netko drugi upravlja njima. Ponašaju se poput robota s kojima se može upravljati daljinskim upravljačem. Možda je ovom prigodom dobro prisjetiti se kotroverznog Milgramovog društvenog eksperimenta koji je najzornije pokazao koliko su daleko ljudi spremni ići u svojoj poslušnosti i pokornosti prema autoritetima.
Što je toliko privlačno ljudskim štencima i njihovim vodičima?
“Pokušavate shvatiti pozitivne elemente arhetipa psa; odanog čovjekovog suputnika”, priča David, želeći široj javnosti objasniti o čemu se tu radi. “Neki štenci su solo, naravno, ali za mene je identitet šteneta usredotočen na vezu između mene i Sidneyja, mog vodiča. Ako mu se netko približi, režim poput malog bull terijera. A ja sam osoba koja ugađa drugim ljudima u mom ljudskom životu. Pronalazim veliko zadovoljstvo u usrećivanju drugih ljudi.”
Zatim, naravno, tu je i seks. Igra sa ‘psićima’ često je dio veće seksualne prakse koja se nadovezuje na kožnato društvo, dlakavce i BDSM. Ali, kao što Kaz želi istaknuti, ne uvijek. “Ljudi automatski zaključuju da je ovo oprema koju nosimo za seks. Nekada su mi postavljali grozna pitanja poput, volim li se seksati sa psima. Ali to sigurno nije to i nije uvijek seksualno. Svi mi – članovi mog čopora, provodimo puno vremena zajedno kod kuće samo kao psi. Ima nas devet, a moj partner je naš vodič. Veliki dio toga je naš osjećaj obitelji i pripadnosti jednih drugima; mi smo tu da pazimo jedni na druge.”
Bez obzira na to vidimo li to kao neku perverziju, kao identitet ili dio identiteta, kao reakciju na neko rano potisnuto iskustvo, kao oblik bijega od nepodnošljive stvarnosti ili samo kao fetiš, glavna stvar u svemu tome, kaže Tom, jest da znamo da to uopće postoji i da to prihvaćamo. “Osjećaj je kao da možete biti što god želite – gay, straight, biseksualac, trans i biti jednako prihvaćeni”, kaže.
On želi istaknuti da je na prvome mjestu činjenica da postoje ljudi-psi, neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji. „Sve što želim je da zajednica štenaca bude prihvaćena na isti način, nevezano o kome se radi“. Ne pokušavamo uzrokovati sažalijevanje javnosti ili uzrokovati pomutnju u međuljudskim odnosima. Isti smo kao i bilo koja druga osoba koju ćete sresti na glavnoj ulici.”
Pogledajmo trailer dokumemtarca Secret Life of the Humam Pups:
Pogledajmo sada i kako izgleda jedan od tajnih klubova ‘ljudi – štenaca’ i ‘ljudi ponija’ u Los Angelesu čije su snimke postale viralne zbog bizarnosti bijega od stvarnosti ovih ljudi. Ovdje upoznajemo i bračni par koji uživa igrajući se psa i njegova gospodara.
A evo još jednog dokaza da nisu samo muškarci ti koji uživaju biti tretirani kao psi. Vrli novo-abnormalni svijet ne prestaje nas iznenađivati. No, nakon svega što smo do sada već vidjeli teško da nas nešto može iznenaditi na ovoj stranputici na kojoj se našlo čovječanstvo kojemu očito nije dosta submisivnosti koju ljudi pokazuju prema sustavu koji sve nas tlači pa prakticiraju submisivnost u međusobnim odnosima. Nevjerojatno, ali istinito.
Svijet je u kvaru i pod hitno mu je potreban popravak. Potrebno mu je resetiranje, ali ne u režiji WEF-a, već u režiji nekih prizemljenih ljudi bez megalomanskih pretenzija.
Kao što možemo vidjeti iz priloženog, danas ljudi pronalaze doista brojne i vrlo kontroverzne bjegove od stvarnosti koja ih sve više pritišće, a ljudi psi i njihove tajne zajednice i klubovi samo su jedan od tih bjegova. Za mnoge od drugih vrsta bjegova od stvarnosti šira javnost niti ne zna. Ali, alarmantno je i vrlo zabrinjavajuće saznanje na koje sve načine ljudi bježe od svijeta i njegovih surovih pravila koja ljude sve više pritišću pa čak žele biti psi kako se ne bi morali nositi sa svakodnevnim problemima. Psihijatri i klinički psiholozi imali bi puno posla s ovom skupinom bjegunaca od stvarnosti. Pitamo se – zar nije bolje spriječiti, nego liječiti?
Zar nije bolje saslušati sve ljude koje nešto muči, nego ih prepustiti da se ovako sami muče – bježeči iz jedne stege u drugu? Zar nije bolje ozdraviti svijet kako bi na njemu bilo što manje bolesnih ljudi? Kljukati ljude tableticama nije dovoljno. Ljudima je potreban razgovor. Ljudima je potrebno da netko istinski čuje njihovu priču kako bi mogli ozdraviti svoju ranjenu dušu koju svakim novim danom sve više ranjavaju ovakvim bizarnim aktivnostima, gušeći neke tajne u sebi.
Kamo to ide ovaj posrnuli svijet? Zar smo se doista toliko otuđili jedni od drugih da ljudi pribjegavaju brakovima sa silikonskom lutkama i hologramima, kao i partnerstvu sa za njih osmišljenim virtualnim partnerima kreiranima uz pomoć umjetne inteligencije pa čak i glumljenju životinja kako bi pod svaku cijenu bar na trenutak prestali biti ljudi u ovom neljudski nastrojenom okruženju u kojemu svi mi živimo, jer su tako odredili samoizabrani, ali međusobno vrlo složni moćnici? Kada shvatimo da smo potrebni jedni drugima, tada će biti sve manje tajnih klubova u kojima ljudi svoje frustracije liječe na tko zna kakve sve bizarne i perverzne načine. Nije smiješno. Žalosno je.
Izvor: The Guardian, YouTube/ Love Don’t Judge, TikTok, YouTube/truly, Channel 4 Entertaiment, OMG Stories
