Svi činimo isto. Tražimo taj čarobni flaster i nadamo se da će naša unutarnja rana što prije proći. Kad pogledamo unatrag, vidimo da je vrijeme prošlo, ali rana nije. Još uvijek je tu, u nama.

Kažu ljudi: Nastavi živjeti kao da ništa nije bilo, ali kako to učiniti kada te duša boli i ne prestaje boljeti? Kako? Kako izgleda tajna formula za liječenje kroničnih unutarnjih rana? Kad ostaneš sam u mraku svoje sobe ili kad moraš proći ulicom gdje su se neke teške stvari dogodile, kako ostati hladan i ponašati se kao da se ne osjećaš onako kako se osjećaš i kao da se ništa nije dogodilo? Zar se sjećanja mogu brisati? Naravno da ne mogu, ali ono što možemo je raditi na sebi da što manje patimo, jer nema čovjeka na svijetu koji iznutra ne pati. Ne postoji čovjek bez unutarnjih rana, samo što su pojedinci naučili živjeti s njima i kriti ih od ostatka svijeta navlačeći masku na lice i osmijehe kada im se plače, jer su uvidjeli da nisu svi ljudi suosjećajni i spremni razumjeti njihovu bol.

Svakako nemoj sebe još više povrjeđivati i vraćati se  uporno u svojim mislima nečemu što te muči. Probaj ostati miran koliko god možeš i razmišljati o nekim drugim, ljepšim stvarima.  A, ako već listaš po uspomenama, listaj po onim lijepim uspomenama koje  ti je život podario i koje nitko nikada neće izbrisati. Danas ćeš moći manje, sutra više. Vježbaj biti samome sebi najbolji prijatelj. I tako, dan za danom. Budi samome sebi najveći oslonac u životu. Znaj utješiti sebe. Znaj umiriti svoje mislii i usmjeriti ih u pravome smjeru.

Dani idu jedan za drugim. Sjeti se da moraš nastaviti živjeti što god da se dogodilo. Život je dar. Svakako samo nastavi živjeti. Ići svojim putem korak po korak, dan po dan. Svi mi imamo teških dana… Ali, nadajmo se da će život valjda jednoga dana donijeti i pokoji lakši, a možda i ljepši dan… Nije nam zabranjeno nadati se boljim danima.