Elia Pekica Pagon – Kako slaviti Dan državnosti u državi bez imalo suverenosti?

Elia Pekica Pagon – Kako slaviti Dan državnosti u državi bez imalo suverenosti?

Sretan vam svima Dan državnosti i svaki novi dan, a još više sreće želim ovom razjedinjenom narodu koji zaslužuje bolji i kvalitetniji život, jer Država su ljudi, a ne simboli, a ako u toj državi nisu svi ljudi jednako ili bar približno jednako sretni, onda taj dan niti ne može biti sretan, ako je sretan samo izabranima (onima kojima je država plijen, a ne domovina, op.a.), dok je ostalima pun briga pa ne znaju niti koji je datum niti im je do bilo kakvog slavlja, jer su puni gorčine i razočarenja u sustav.

Ogorčen i nesretan čovjek ne zna više ni kada mu je rođendan, a kamoli da zna kada su neke važne obljetnice ili državni praznici. Gorčina života ubija u ljudima želju za slavljenjem sustava koji ih doslovno uništava i gazi. Sustav koji radi sam protiv sebe, odnosno protiv vlastitog naroda i vlastite suverenosti nije nimalo dobar, već poguban za sve nas.

Sretna društva se formiraju bez privilegiranih pojedinaca i bez jaza između bogatih i siromašnih. Naše društvo zasigurno nije jedno od takvih sretnih društava u kolektivnom smislu. Nažalost. Malo je osmijeha za vidjeti naokolo… Sve manje i manje. Sve je više zabrinutih lica ljudi kojima nije ni do čega, jer su svjesni da su prevareni i pokradeni, jer su shvatili da su jednoj skupini ljudi sva vrata otvorena, dok se drugima sva vrata zatvaraju pred nosom.

U kolektivno sretnim društvima ljudi svi zajedno proslavljaju važne obljetnice, datume i zajedno štuju tradiciju, njegujući običaje svoga kraja, dok se u razjedinjenim društvima obljetnice službeno i medijski odrađuju, dok je među građanima kaotična atmosfera pa im neki važni datumi dobro dođu samo kao neradni dani u kojima se odmaraju od posla, ako su sretni da uopće imaju posao i ništa više od toga.

Kod nas postoje selektivna okupljanja koja su ideološki obojena, jedni slave jedno, drugi nešto drugo i tako iz godine u godinu, stalno neke suprotstavljene strane. Ta povijesno selektivna okupljanja djeluju kao neka prepucavanja i već postaju dosadna i naporna. Žalosno. Otužno. Jadno. Ljudima životi prolaze u virtualnim rovovima. Pitanje svih pitanja je – kada li će Drugi svjetski rat u ovim prostorima završiti i hoće li ikada završiti? Skupo su nas koštale te bitke koje su se nastravile i nakon tog odvratnog rata, a svakim će nas danom koštati sve skuplje.

U ovim je prostorima izgleda nemoguće doživjeti buđenje kolektivne svijesti o važnosti zajedništva i međusobnog razumijevanja. Loša politika i manipulativni mediji dali su svoj veliki doprinos razaranju društva i države.  Dok su se ljudi međusobno prepucavali i svađali, komadić po komadić države se rasprodavao…

To nije model kreiranja zdravog društva, već naprotiv – kronično bolesnog, ideološki opterećenog, otuđenog, osiromašenog i kao takvog – lišenog bilo kakve suverenosti i bilo kakvog istinskog zajedništva, osim u iznimnim i rijetkim situacijama nakon kojih je opet sve po starom.

A, što se tiče same državnosti, svi znamo da nažalost više skoro ništa nije naše, već je apsolutno sve u stranim rukama pa se s pravom možemo pitati – što nam je od države kao našeg vlasništva uopće ostalo osim simbola, himne i zastave?

Šteta je to za sve nas, jer u toj smo prljavoj igri svi mi izgubili svoj dio domovine… Lopovi su nas izigrali. Danas kada sve to znamo gorko zvuče one riječi: „Imamo Hrvatsku!“ Pitajmo se tko ju zapravo ima? Ali zato svatko od nas ima svoj mali krug bliskih ljudi s kojima vida rane i dotiče sreću i ono malo radosti života što još možemo ukrasti od ove okrutne stvarnosti što nam ju je otela…

Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp