- Neno Ljubić
- Arhiva portala Epoha
Osjećaj krivnje zapravo nije ništa drugo doli puko samosažaljenje: “Mogao sam, ali nisam. Propustio sam priliku, to je bila velika šansa”; “trebala sam mu ono reći”; “zašto mu nisam to nabio na nos?”
Takav unutarnji dijalog stvara određene emocije, jer je on interpretacija nečeg što um zapravo ne zna. Intelekt misli da bi polučio uspjeh da je nešto u prošlosti učinio. Misli da bi imao sve ono što sad nema, a Mate i Šime imaju. To je duboka uvrijeđenost – osjećaj nemoći da promijeni svoju prošlost.
Ali, je li to istina? Možemo li mi sada promijeniti svoju prošlost? Možemo je ispraviti! Duša će o tome sigurno znati puno više nego što mislimo. Oslonimo se na njezino znanje i dozvolimo joj da nas iscijeli.
Samosažaljenje nalik je samo-ozljeđivanju. Nemojmo to sebi činiti. Mi neprestano optužujemo sebe ili druge za razne propuste, za neko neučinjeno ili učinjeno djelo. To je zato što uvijek radimo s podacima, sa sjećanjima onoga što je bilo. Nikad ne radimo s energijom koja je doživjela traumu i odmetnula se u entitet. A tu je iscjeljenje: tu energiju treba vratiti kući i upaliti našu unutarnju svjetlost.