Život se na kraju ne svodi na to tko je u čemu najbolji, najjači, najsnažniji. Niti tko je na neki cilj stigao prije ili kasnije. Ili na to koliko tko čega ima. Jer sve je to manje važno. Život se kraju svodi da si kraj onoga tko ti nešto znači. Nekoga tko ti daje snagu. Kome možeš prići kada ti je teško. I samo se priviti uz njega.

Uvijek moraš imati nešto. Ili nekoga koga ne želiš izgubiti. Nekoga čija će ti blizina vratiti osjećaj vrijednosti. Kojeg si izgubio u odnosima s ljudima koji nisu znali cijenili tvoje osjećaje. Ni tvoju prisutnost. Ljudima kojima si bio samo usputna stanica. I koji te nikada nisu pitali „kako si“. I „treba li ti nešto“. Uvijek moraš imati nekoga kraj koga ćeš voljeti sebe. I drugoga. I osjetiti koliko život može biti lijep.

Nikada nemoj zaboraviti. Život se nastavlja i poslije velikih gubitaka. Odlazaka. Razočarenja. Možda ne odmah u istoj mjeri. Ili istoj snazi. Ili ljepoti. Ali nastavlja se. Samo mu trebaš dati šanse u prvim danima. I vidjet ćeš. Sastavi se čovjek opet. Ne bude isti, ali nekako sve kroz što je prošao, učini ga malo jačim. I nastavi sa životom dalje, potiskujući ono proživljeno. Gnječi to u sebi. Zbija. Dok ne prsne.

Nikada nemoj zaboraviti. Život se nastavlja i kada nemaš puno razloga za to. A onda ih nađeš. I shvatiš da ti ne trebaju neka velika čuda. S par malih stvari možeš ponovno otkriti ljepotu u onom običnom. Jednostavnom. Ljudskom. I ne treba ti nitko davati savjete kako ćeš živjeti. Jer ti si svoju muku prošao. I najbolje znaš što ćeš i kako dalje. Samo se nemoj predati. Jer novi dan uvijek nosi novo lice života. Možda te ovoga puta lijepo iznenadi.