- Laura Aboli
- Arhiva portala Epoha, Snimka zaslona YouTube, X (autorica) / kolaž
Više ne gledam filmove, to je nuspojava procesa buđenja. Ali prije, dok sam često gledala filmove, bilo je, s vremena na vrijeme, nekoliko filmova vrijednih gledanja. Uvijek sam uživala gledati i čitati stvari koje me tjeraju na razmišljanje, koje u meni nešto bude. ‘Trumanov Show’ bio je jedan od onih rijetkih filmova koji su na mene ostavili snažan dojam koji do danas nije izblijedio.
Za sve one koji nisu gledali ovaj sjajan film, to je priča o čovjeku po imenu Truman (Jim Carrey) koji je rođen i odrastao na filmskom setu. Cijeli njegov život je kontrolirana produkcija koja se prikazuje uživo 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, gdje su, bez njegova znanja, svi, od njegove supruge, obitelji, prijatelja pa sve do kolega s posla i građana malog grada, glumci. Ova konstruirana stvarnost je sve što je ikada poznavao. Kroz niz događaja, Truman počinje preispitivati svoj život, a njegova dugogodišnja intuicija da se nešto nikada nije činilo sasvim ispravnim na kraju ga tjera u potragu za istinom.
Shvaćam da se većina ljudi možda ne poistovjećuje s Trumanom, ali mnogi od nas koji smo došli do osjećaja da nešto nije u redu u svijetu u kojem živimo i da u životu sigurno postoji nešto više od ovoga što nam je poznato, mogu se u potpunosti poistovjetiti s Trumanom. Zapravo, ‘Truman Show’ je savršena analogija za razumijevanje prave prirode naše percepcije stvarnosti.
Mi smo, poput Trumana, rođeni, odrasli i indoktrinirani pažljivo osmišljenim sustavom koji nas održava poslušnima, popustljivima i uvjerenima u stvarnost koja je pažljivo konstruirana i predstavljena nam na način koji će nas držati uvjerenima u nju i hraniti je. Sve što nas uče, pokazuju nam, dopuštaju nam da radimo, govorimo ili mislimo mora biti dio zadanog ‘scenarija’ ili ‘narativa’ onih koji su stvorili ovu ‘predstavu’ kako bi nas držali u mraku i daleko od istine. U posljednje vrijeme postalo je posebno očito kako je svatko tko se usudi propitivati, kritizirati ili odbaciti službeni narativ cenzuriran, ismijan, stigmatiziran i etiketiran kao luđak ili zavjerenik. Status quo mora se pod svaku cijenu održati, a svatko tko ga osporava mora biti uništen.
Živimo u društvima u kojima nas se prati, nadzire, kontrolira i govori nam se što smijemo, a što ne smijemo raditi. Prije nešto više od stoljeća niste morali tražiti dopuštenje od vlade da biste skupljali kišnicu, ili išli u ribolov, ili posjedovali nekretninu, ili pokrenuli posao, ili se vjenčali, ili prodavali proizvod ili prosvjedovali! Sada ne možemo ništa učiniti bez dopuštenja vlade. Ako mislite da smo slobodni, varate se. Negdje sam pročitala: ‘Mi smo ljudi slobodnog uzgoja koji žive na poreznoj farmi’, a u posljednje vrijeme više nismo ni slobodni!
„Savršena diktatura bi imala izgled demokracije, ali bi u osnovi bila zatvor bez zidova u kojem zatvorenici ne bi ni sanjali o bijegu. U biti bi to bio sustav ropstva u kojem bi robovi, kroz konzumaciju i zabavu, uživali u svom ropstvu.“
Aldous Huxley 1931.
Naša neotuđiva prava se narušavaju dok govorimo u korist totalitarne distopijske stvarnosti koja nam se prodaje kao ‘Veliki reset’, gdje prema WEF-u ‘nećemo posjedovati ništa, ali ćemo biti sretni’. Naši ‘producenti emisija’, tj. političko-tehnokratsko-farmaceutska struktura moći koja vlada svijetom, želi apsolutnu kontrolu nad svakim aspektom naših života, baš kao što je Christof imao apsolutnu kontrolu nad svakim aspektom Trumanova života. Ono što je Truman čitao, što je gledao, što mu je rečeno, sve je bilo orkestrirano, unaprijed isplanirano, sve je imalo svoju svrhu; da ga održe u vjeri u laž, da ga održe u pristajanju na stvarnost koju su oni stvorili za njega.
Nije li to ono što i nama rade? Nismo li svi mi 7,9 milijardi ‘Trumana’ zarobljeni u konstruiranoj stvarnosti koja služi samo interesima naših producenata? Ne manipuliraju li našom percepcijom putem medija i industrije zabave? Ne uvjetuju li nas i ne indoktriniraju li nas putem obrazovanja? Ne tjeraju li nas da se bojimo onoga čega žele da se bojimo? Ne tjeraju li nas da volimo ono što oni žele da volimo? Ne tjeraju li nas da odbacujemo sve ono što oni žele da odbacimo? Ne dijele li nas kako bi nas održali razjedinjenima i slabima? Nisu li već uništili obiteljsku jedinicu? Nisu li stigmatizirali religiju i spiritualizam u korist konzumerizma i materijalizma?
Naši producenti emisija su jako dobri u onome što rade, rade to već jako dugo. Mi smo mnogo generacija ‘Trumana’, zato je ljudima tako teško izaći, nismo nikada poznavali ništa drugačije, svi smo rođeni u ovoj pažljivo produciranoj ’emisiji’ ili ‘matrici’. Više ne znamo kako razlikovati istinu od laži ili pravu stvarnost od matrične stvarnosti.
Ali baš kao i Truman, sve više ljudi počinje propitivati stvari u potrazi za istinom. Postoji naš urođeni instinkt, intuicija koja je još uvijek živa u nekima od nas i koja će nas nastaviti gurati da pronađemo istinu, da izazovemo stvari, da kritički razmišljamo, da pronađemo svjetlo i s njim sve što jesmo, sve što jest i sve što će ikada biti, daleko izvan ovog ‘Trumanovog showa’ koji su stvorili za nas. Jer izvan svega toga postoji istina i ljubav i svjetlo. Jer izvan toga postoji Božja stvarnost. Iznad toga znate da ste vječna duša koja doživljava život kao sredstvo izražavanja. Iznad toga ste suvereno biće. Iznad toga znate i osjećate da u životu postoji puno više od ovoga. Iznad toga ste slobodni, a to je upravo ono što oni ne žele da budete.
Pred kraj filma, dok Truman isplovljava (unatoč njegovu strahu od vode) u potrazi za odgovorima, suočava se s nasilnom (izmišljenom) olujom, a mi se podsjećamo da je hrabrost potrebna za izlazak iz egoističnog konstrukta matrice. Sustav se opire vašem buntovnom činu, a oni oko vas koji su još uvijek poslušni, borit će se protiv vašeg hrabrog čina. Ne žele ni pomisliti da biste mogli biti u pravu u ‘bijegu’ ili ‘izlasku’ iz ustaljene stvarnosti, jer bi to značilo da bi i oni morali nešto poduzeti po tom pitanju, a to zahtijeva unutarnju snagu i poniznost, i uvjerenje, i neustrašivost i odlučnost, a većina ljudi više nema ništa od toga. Vi, usuđujući se izazvati status quo, postali ste problem, morate biti zaustavljeni, morate biti dovedeni k sebi, natrag u poslušnost, natrag u normu, natrag u zadanu matricu.
Ali podcijenili su te, ne razumiju da nas se ne može zaustaviti, da je poriv veći od nas. Shvatili smo da smo prevareni, zarobljeni i porobljeni, ali postoji jedna stvar koju nikada neće moći kontrolirati, ne mogu kontrolirati naše duše, ono što nas čini onim što jesmo, ono što nas povezuje s izvorom, ono što će nas voditi do istine i s njom do slobode. Puno smo moćniji nego što mislimo. Znaju oni to, ali su nas natjerali da mi to zaboravimo.
Odjednom, Trumanov brod udara u zid – zid kupole, obojen plavim i bijelim tonovima lažnog neba i oblaka. I tamo, uz stepenice koje se uspinju iz vode, nalaze se vrata. Izlaz iz iluzorne stvarnosti u kojoj je odrastao, vrata do istine, do slobode. Ostavljajući iza sebe sve i svakoga koga je ikada poznavao, Truman otvara vrata i izlazi van.
Istina je, svi smo mi Truman, htjeli se mi suočiti s tim ili ne. Predlažem da otvorite vrata i izađete van prije nego što bude prekasno.
„U slučaju da se ne vidimo, dobar dan, dobra večer i laku noć.“
Izvor: lauraaboli.com
Izvor snimke: YouTube, Rotten Tomatoes Classic Trailers
