Evo kako je započela moja avantura života u šumi, piše Nikola Borić.
Krajem idućeg mjeseca vas će na mojoj fb. stranici biti preko 100.000, od toga šaku ljudi poznajem za pravo i nekolicinu kroz komentare i poruke, to su digitalni prijatelji.
Obično za takve neke okrugle brojke oni koji su odgovorni iza tih profila zahvaljuju se svima i pišu hvalospjeve.
Ja to neću napraviti, niti me to nešto pretjerano ne imponira.
Ovaj tekst koji sada pišem u 4 ujutro nije za svakoga, nije ništa novo, ništa nepoznato, ništa već viđeno ili što niste čuli, pročitali i vidjeli. Ovaj današnji tekst nije za one koji ne vjeruju, već za jako mali broj onih koji vjeruju, a tu vas nema ni 3% od tog ukupnog lijepog okruglog broja.
Ovaj tekst je samo za one koji su se u glavi odlučili ali ih muči taj prvi korak.
Moj put manje-više svi tu znate od nekog uspješnog sportaša do trenera i biznismena pa ostavljanja svega toga 04.11.2014 i odlaska u šumu.
Dio koji možda niste znali, a onih 97% niti ne vjeruje, je taj da sam stvarno ostavio sve, osim jedne putne torbe odjeće i 500 eur, što je danas manje od jedne prosječne Hrvatske penzije za jedan mjesec i to je bilo jedini što sam imao, a u posjedu u Parku me dočekala parcela zemlje, motorka i nekoliko suvenira s putovanja te konstrukcija krova na 6 nosivih stupova koju sam izgradio 2012 na jednom od godišnjih odmora.
Nikakvo predznanje o životu u šumi nisam imao tog studenog.
Prvo sam skočio, a hop još uvijek nisam ni rekao.
Život je neprestano putovanje u kojem se smjenjuju trenuci uspjeha i trenuci teškoća. Dok jedni u izazovima vide prepreke koje ih sputavaju, drugi ih doživljavaju kao priliku da rastu, uče i otkrivaju nove puteve. Upravo u tome leži razlika između onih koji odustaju i onih koji napreduju.
Izazovi nas često prisiljavaju da preispitamo svoje ciljeve, metode i vrijednosti. Kada naiđemo na prepreku, pred nama se otvara mogućnost da razvijemo nove vještine ili pronađemo kreativna rješenja. Neuspjeh u tom smislu nije kraj, već poziv na prilagodbu i novi početak. Svaka teškoća krije u sebi sjeme buduće snage, a svaka kriza može biti temelj iz kojeg nastaje inovacija.
Ta misao me vodila svo ovo vrijeme.
Važno je zadržati pozitivan stav i vjeru u vlastite sposobnosti.
Optimističan pogled na izazove ne znači ignorirati poteškoće, već ih hrabro prihvatiti i pretvoriti u priliku za osoban ali i profesionalni razvoj. Upravo tako se grade otpornost, mudrost i samopouzdanje.
Na kraju, izazovi su sastavni dio života. Oni oblikuju naš karakter i podsjećaju nas da granice postoje samo da bi bile pomaknute, a možemo ih pomicati koliko smo otvorenog uma. Onaj ko u svakoj teškoći pronađe priliku, otvara sebi vrata ka napretku i uspjehu.
Kada pogledam sada u nazad taj moj put, ovio zadnje desetljeće i kusur veći je uspjeh od bilo čega prije toga što sam ostvario u životu, a najbitnije od svega toliko me posložilo u glavi da više nemam ni granica i ništa ne smatram nemogućim.
Sve je moguće i ostvarivo
Prije koji tjedan sam na Facebooku napisao da kada zaradim ponovo milijun da se selimo u Argentinu odraditi još veći izazov od onog prije 11 godina. To je bila samo neka ideja i daleki san.
Danas, par tjedana nakon ideje to više nije ni san niti samo misao već sam krenuo i s realizacijom:
Ovu zimu idemo provesti u izvidnici u Argentini.
Cilj je proći preko 5.000 km u potrazi za parcelom u potpunoj osami Patagonije uz granicu s Čileom na obroncima Andi uz glečersko jezero i termalni izvor vode, daleko od asfaltiranih puteva, prve kuće i susjeda, a stotinama kilometara daleko od prvog grada.
Od same te ideje se ježim jer ovo što sam napravio do sada je Diznilend za ono kuda idemo i što nas očekuje, ali sada smo jači, dvoje nas je i imamo iskustvo i znanje.
P.S. španjolski smo već počeli učiti, a u 1.kom vam stavljam da vidite o čemu sanjamo i što ćemo ostvariti vrlo, vrlo uskoro.
