No, svima njima zajedničko je odustajanje ili odgađanje djelovanja.

Osjećaj srama dolazi kao posljedica naše percepcije drugih ljudi da su bolji od nas, viši od nas, mršaviji od nas, inteligentniji ili uspješniji od nas. Ali, je li to istina? Jesu li oni sve to i koliko mi nismo sve to?

Mi se ne možemo racionalno boriti protiv sramežljivosti. Vi ne možete donijeti odluku da ćete odjednom voljeti ponašanje osobe pored sebe ili da ćete obožavati svoj javni govor koji počinje za 5 minuta, a vi ste prestravljeni. Ne možete donijeti odluku: “Sad ću ja to maknuti!” To vas jednostavno preuzme, bez obzira na to što ste vi odlučili.

Najveći su uzroci posramljenosti uvjerenja. Što su to uvjerenja? Ona su energije koje su se već “ustoličile” u našem biću, “osvojile teritorij” u našem tzv. nesvjesnom ili energetskom sustavu i tamo nesmetano žive. Ako svoje biće zamislimo kao travnato polje, ono neće biti čisto. Na njemu ćete vidjeti mnoštvo energetskih kradljivaca i otimača pažnje. Mi to iz neznanja i nemoći ‘viđenja’ nazivamo podsviješću, ali, stvari su puno kompleksnije. I ovdje smo da to otkrijemo, da naučimo i iscijelimo.

Za nas je elementarno važno razumjeti da mi ne možemo linearno pobijediti apstraktnu depresiju, apstraktni strah od drugih ljudi, njihovih prosudbi, osuda i mržnje. Kao vrsti, jednostavno nam mora biti jasno da to ne funkcionira! Sve te stvari jednako apstraktno su i nastajale! Nismo ih primijetili dok su postajali naše stanje. Nema vidljiva trag iza njih, tek njihova pojava kad se već dobrano nakupilo.

Uvijek sam za to da kao put iscjeljenja gradimo unutarnje samopouzdanje, koje je jednako tako apstraktno, ali Ljubav ga donekle definira. Dovoljno da možemo raditi s tim, da možemo kreirati prakse. Samopouzdanje je to na način nijemog znanja i priklonjenosti identitetu duše.