S tim da ipak iznosimo detalje i stavove oko mnogih pitanja i tema. Opet je to bolja solucija nego – ništa ne raditi, ne djelovati. Jer, ako imamo tehnologiju za izražavanje misli, a da može doći do bilo koga, to treba iskoristiti.

Novalis je rekao da će svi biti pjesnici. A sad, koliko danas – jesu – ljudi pjesnici, o tome se može raspravljati, ali tek pomalo – u diskursu zajamčenom u konsenzusu između pjesnika.

Ispada da su „književnici“ – mahom ljevičari – i da iznose mrtvu propagandu, mrtve filozofije… No, svi znamo da nije tako i da etikete nikada nikome nisu donijele ništa dobro. No, uzmimo za primjer Sartrea, dakle, egzistencijalizam, surov do krajnjih granica, gdje vladaju NE-ljudi. Dalje, Foucault – i otvaranje – seksizma – gdje je predmet uopćavanja – isključivo – seks – i gdje je predmet raspravljanja isključivo golotinja (Jean Baudrillard).

Nietzsche je predvidio i dovršio ovo stoljeće do kraja. Uspon nihilizma još uvijek traje – kroz Woke – i agendu LGBTQ+. To je smrt Boga, u pravom smislu, da čovjek uzima svo pravo u svoje ruke i djeluje tako da se ne obazire na religiju, a time ni na vjeru koja izrasta iz empatije i srca.

Onaj koji je to započeo zvao se: Marquis de Sade – koji je u svoje vrijeme bio zabranjivan i zatvaran, jer je opisivao brutalna iživljavanja – koja su strahota – već u samoj riječi, a da ne govorimo dalje…

Goethe ustanovljuje romantizam, po uzoru na Lord Byrona i Shakespearea, dajući moment kršćanskoj dogmi, gdje se cilja na „obračun“ – čovjeka koji je u središtu bitke između Mephistophelesa – kojem Gospod daje pravo da iskušava čovjeka na sve načine.

Tada se javlja Baudelaire, očajnički grešnik, koji se zbog užasne depresije koja se tad nije mogla dovesti u red, otuđuje od društva i proglašava stado – mravima… U tom smislu se „uzdiže“ – ali u konačnici pada…

Dolazi Rimbaud – koji zbog nezrelosti – svašta piše, iako genij i poznavatelj cjelokupne književnosti, u konačnici se odriče umjetnosti – smatrajući da je umjetnost glupost.

Ipak, djela Rimbauda ne bivaju uništena (što je bila njegova želja) – već ostaju – i dalje potiču sav ulazak s 19.-og u 20. stoljeće, iz čega počinje bujati feminizam, koji Strindberg pokušava raskrinkati i spriječiti, ali neuspješno.

Sve ostalo je povijest. Nema se što dodati. Nema ničeg značajnijeg od ovoga što sam spomenuo.
Da se vratimo u 2025.-u godinu, vidimo da se u potpunosti ostvaruju  – zapažanja Huxleya i Orwella. Društvo je strogo kontrolirano, uljuljano u rutinu stimulansima i zabavom, sedirano „spokojem“ u bezbrižnosti neznanja. Ostaje zatočeno u nesvijesti i nepoznavanju elementarnih stvari. Grozota. Elite sastavljaju golemi Nadzor i iako svatko može reći što god hoće, što god kaže nema ni težinu, ni moć da utječe na promjenu ili buđenje – svijesti – duha.

Postmodernizam – ulazi u konceptualnu umjetnost – gdje više „umjetnici“ – ne postoje, jer samo debatiraju o stalnim promjenama, izumima i to stavljaju u centar pozornosti, prikazujući kako se bavimo trivijalnostima. Međutim, to ne može ni u milimetru doći do šire mase – stoga ostaje „povlastica“ – ljudi od dokolice.