Prostor stoji, jer ne zna drugačije. Vrijeme dolazi jer ne zna stajati. U tom susretu, bez početka i kraja, rađa se sve što poznajemo.
Oni su dva lica iste beskonačnosti – jedno nepomično, drugo neumorno u kretanju. Sve što postoji događa se između tog stajanja i tog kretanja.
Vrijeme uvijek ide naprijed, a nikad ne stigne. Prostor je uvijek tu, a nigdje. Raširen je, a prazan. Vrijeme teče, Prostor prima, i dok jedno prolazi, drugo ostaje. Njihov odnos nije ljubav ni borba – to je tiha koegzistencija koja gradi naš svemir.
„Nikad mnogo ne imah. Nikad ništa ne nesta. A sve dijelih,“ moglo bi reći Vrijeme, kad bi imalo glas Enesa Kiševića. Daje trenutke, uspomene, starenje i rast; dijeli ih svakome, a nikad ih ne zadržava za sebe. Prostor, pak, prima planine i rijeke, gradove i misli, sve što postoji – i ništa ne zadržava. Sve je tu.
Vrijeme priznaje: „Kad bih stao, nestao bih.“ Postoji samo u prolasku. Prostor šapće: „Kad bih krenuo, raspao bih se.“ Postoji samo u nepomičnosti. Ta jednostavna rečenica sadrži paradoks njihovih postojanja – jedno ne može biti drugo, a oboje su nužni da bi išta bilo.
Oni su domaćini svijeta, bez doma. Gostima daju sve, a nemaju ništa vlastito. U njima su ljudi izmislili božanstva, krivce, utjehu. I kad proklinjemo nedostatak vremena ili skučenost prostora, zaboravljamo da su to darovi bez vlasništva.
U njihovom tihom razgovoru, mi živimo. U trenutku koji prolazi, u prostoru koji nas drži. Možda je jedino što zaista možemo naučiti od njih upravo to: dijeliti ono malo što imamo, ne zadržavati, ne bojati se nestajanja. Jer Vrijeme i Prostor, takvi kakvi jesu, i bez ičega svoga – ipak su nam dali sve.
******
– Sully, zaboga, – obrati mu se Jonathan prijekorno – ne budi budalast! Što mi to svakodnevno uvježbavamo? Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE.
Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno sretati?
Galeb Sullivan se i nehotice nasmije.
Ti luda ptico! – reče blago. – Ako je itko kadar pokazati nekome dolje na zemlji kako se može vidjeti na tisuću kilometara, onda je to galeb Jonathan Livingston. – Zagleda se u pijesak. – Zbogom, Jone, prijatelju moj!
– Zbogom, Sully! Do viđenja.
(Richard Bach: Galeb Jonathan Livingston)
