Jednog dana ćeš i ti obrisati suze. Gledat ćeš na stvari koje si prošao i zaključiti: „Koja sam budala bio. Zbog čega sam se sve živcirao.“
Nije bilo vrijedno patnje. Nije bilo vrijedno živaca. Ali, mora proći jedan vremenski tijek, proći odmak. Da shvatiš da ljude ne možeš mijenjati i da ono što su ti učinili, nije bilo usmjereno protiv tebe, već za njih. Ljudi su takvi. Gledaju sebe.
Tebe gledaju ako si dio njihovog plana.
Jednog dana ćeš opet plakati i opet brisati suze. Zapamti: To je život. Red smijanja. Red plakanja. Pa opet isto.
Shvati da je sve to bio proces upoznavanja sebe i drugih.
Ne boj se isplakati boli! Ne guši ih u sebi! Lakši je život kad shvatiš na koja vrata prestati.
Advertisements
