Ljudi misle da se može sakriti tuga, ali ne može. Ljudi misle da se može sakriti ljutnja, bijes, očaj, osjećaj osamljenosti. Ali, ne može. Ništa se ne može sakriti. Sve se to utiskuje u naše lice. Polako. Sigurno. Bez milosti. Svaka ružna riječ, krivi pogled, nedostajanje. Sve se bilježi, a onda prođu godine. Pogledamo se u ogledalo i vidimo da su to neki drugi ljudi. Ne znamo što i kako se to dogodilo. Ali, nažalost, dogodilo se.

No, postoji utjeha. Dobro je što ne može sakriti ni jedan poklonjen osmijeh. Ni jedna lijepa riječ. Obećavajući pogled. Iskren zagrljaj.

Oni nas mijenjaju. Pomlađuju i produžuju život. Nažalost više je rana. Ožiljaka. Više je tragova destrukcije.

Kako god bilo treba stisnuti zube i nastaviti. Živjeti kao da ništa nije bilo. Treba vjerovati da će neke dobre osobe doći u naš život i napraviti balans. Balans života. Mira. Utjehe.