Peter Thielov Antikrist nije i ne smije biti predmet šale, piše Declan Hayes.
Iako su South Park, The Guardian i Kayla Carman među mnogim velikim medijima koji ismijavaju razmišljanja Petera Thiela o modernom Antikristu, ali Thiel i njegove misli zaslužuju da se shvate vrlo ozbiljno. To je zato što je Thiel, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, bio glavni donator izbornih kampanja predsjednika Trumpa i potpredsjednika Vancea, te zato što Palantir, tvrtka koju je osnovao, igra značajnu ulogu u vojno-industrijskom kompleksu i Sjedinjenih Država i Izraela.
Drugim riječima, Thiel je u dobroj poziciji da svoju interpretaciju posljednjih vremena i svega što je s njima povezano učini dominantnom paradigmom, ne samo u Washingtonu i Jeruzalemu, već i svugdje između.
Thielova je pretpostavka da dolazi Antikrist i da će, ako taj karizmatični Antikrist dobije dovoljnu podršku mobiliziranjem klimatskog skepticizma ili nekim sličnim ciljem, svijetu trebati spasitelj, katehon [katehon se odnosi na tajanstvenog “zadržavatelja” ili silu koja privremeno zadržava zlo i posljednja vremena. Izraz dolazi prvenstveno iz Novog zavjeta] kako bi nas sve oslobodio od njegovog zlog stiska.
Iako je Thiel usput spomenuo fanatikinju klimatskih promjena i propalestinsku aktivisticu Gretu Thunberg kao moguću kandidatkinju za Antikrista, vjerojatno je imao na umu nekoga puno moćnijeg i karizmatičnijeg. Unatoč tome, Thiel je više puta upozorio na nadolazeću opasnost koju predstavlja Antikrist i našu hitnu potrebu za katehonom koji će nas zaštititi od ove zvijeri.
S tradicionalno zapadnog stajališta, postoji niz problema s Thielovim pristupom, osim činjenice da su njegovi stavovi, kako Robert C. Fuller rječito objašnjava u djelu Naming the Antichrist: The History of an American Obsession, mnogo više u skladu s stavovima njegova evanđeoskog odgoja te da se Antikrist i katehon rijetko spominju u Bibliji, i to samo kao usputne primjedbe.
Thiel ovu bitku između Antikrista i katehona vidi kao svojevrsnu podnevnu pucnjavu, u kojoj samo te dvije figure igraju glavnu ulogu, a ostali od nas su tek sporedni likovi. Iz ove perspektive, Thielovi stavovi odražavaju stavove Friedricha Nietzschea, kako je objašnjen u Antikristu i Ecce Homo, gdje ga Nietzsche prikazuje i kao spasitelja i kao uništitelja čovječanstva, kao i stavove Tolkienovog Gospodara prstenova, iz kojeg je Thiel posudio ime svoje tvrtke, Palantir.
Iako je Tolkien bio vrlo cijenjeni katolik, to nije važno kada uzmemo u obzir da je Nietzsche više puta izrazio zahvalnost i Pascalu i Dostojevskom, dvojici mojih velikih kršćanskih mislilaca, jer istina je da kada ideje poput njihovih dospiju u javnu domenu, one postaju vlasništvo svakoga, uključujući Nietzschea i Thiela, tko ih želi iskoristiti za vlastite stranačke političke ciljeve.
Ali, kako je Paulina Borsook objasnila prije gotovo četvrt stoljeća u svojoj revolucionarnoj knjizi Cyberselfish: A Critical Romp Through the Terribly Libertarian Culture of High Tech, ideje Pascala i Dostojevskog nisu imale intelektualne visoravni Silicijske doline samo za sebe, jer su Nietzscheanske ideje Ayn Rand i japanskog animea bile daleko raširenije nego što su njihove ikada bile, baš kao što su plagirane ideje Madame Blavatsky iz djela Isis Unveiled i The Secret Doctrine imale slične pristaše ne samo u salonima viktorijanskog Londona već i mnogo više u hranidbenom lancu.
Krajnji rezultat svega ovoga je da crtani prikazi posljednjih vremena u South Parku imaju daleko veći utjecaj u Silicijskoj dolini i Washingtonu nego učeni tomovi starijih teologa u akademskoj zajednici koji su posvetili svoje živote promišljanju takvih pitanja. To se čak odražava i u korištenju jednodimenzionalnih memova od strane predsjednika Trumpa i njegovih sljedbenika, umjesto u teškom, analitičkom razmišljanju koje je intelektualno daleko darovitiji predsjednik Nixon koristio kako bi razoružao vlastite kritičare i Herr Hitlera. Njegovo preveliko oslanjanje na kaubojskog pisca Karla Maya za njegove političke i strateške uvide vječni je dokaz opasnosti koje takve zavjese predstavljaju za globalni mir i sigurnost.
Iako se Thielove hipoteze o Antikristu i Katehonu, koliko god neznanstvene ili neprofesionalne bile, savršeno uklapaju u trenutni karikaturalni zeitgeist, problem za tradicionalne kršćanske religije u tom pogledu, kao i na mnogim drugim intelektualnim bojnim poljima, jest taj što Thielove milijarde postavljaju osnovna pravila, i sve dok je tako, Big Libertarian Tech i South Park nastavit će zauzimati intelektualne visine današnjice.
No čak i najkraći pogled na Siriju ili Ukrajinu otkriva da kršćanski teolozi nisu jedini nevini koje površno razmišljanje Thiela, Trumpa i Vancea baca vukovima. U svom izvještavanju o pobjedi kandidatkinje ANTIFA-e Catherine Connolly na nedavnim irskim predsjedničkim izborima, irski mediji opisali su ISIS kao “borce za slobodu”, a u situaciji u kojoj se zlostavljanja manjina u Siriji nastavljaju svakodnevno, krivnja za svu bijedu u toj zemlji i dalje se svaljuje na bivšeg predsjednika Bashara al-Assada, kao da je on NATO-ova Zvijer Apokalipse, koja još nije u potpunosti predala meč Maduru ili vratila Putinu, o kojima sam raspravljao u nedavnim člancima.
U Venezueli imamo slučaj NATO-ovog Katechonea koji vodi rat pod očito lažnim izgovorom da je Caracas odgovoran za epidemiju fentanila u Americi, a nedavni dobitnik Nobelove nagrade za mir iz Venezuele poziva NATO da učini Caracasu ono što je Hitler učinio Varšavskom getu, dok nam Ukrajina predstavlja dilemu da su oni koji se od glave do pete prekrivaju nacističkim tetovažama NATO-ovi Katechone.
Dok su mnogi od onih koji su širili slične laži u ime nacista platili svojim životima, Thiel i njemu slični osiguravaju da se ovakva gruba pravda ne ponovi za one koji nam danas govore da su ISIS borci za slobodu, Greta Thunberg Antikrist, rat mir, sloboda ropstvo, a NATO, u jednom ili drugom obliku, katehon.
