Svjesna sam i kako eventualno shvaćanje napisanog ne rješava nepotrebnu vanjsku i unutarnju dramu. Bez obzira na to, ipak ih odlučujem iznijeti na svjetlo ovog dana.

I dalje koristim različite alate kako bih došla do srži kaljuže u kojoj se cijeli život koprcam. To nije nešto što se lako uočava ako se promatra moj život površinski, obraćajući pažnju samo na vanjske stvari. To je ono što osjećam u sebi, što me guši, što je cijelo vrijeme prisutno, ali teško, gotovo nemoguće za shvatiti i prevesti u riječi. Riječi su zgodan alat, no katkad i vrlo ograničen. Značenje riječi i način na koji ih doživljavamo ovisi o toliko mnogo čimbenika. Shvaćanje riječi rijetko propitkujemo, već ga uzimamo zdravo za gotovo. No… To je neka druga tema.

Ovih dana, u tamnim i neistraženim dubinama svog bića, otkrila sam dva zatvora. Svjesno sam ih promatrala i istraživala kako se ti zatvori ogledaju u mom životu. Odustajanjem od bijega, borbe i projekcija zatvora na druge shvatila sam da i u tamnim i neistraženim dubinama drugih ljudskih bića postoje varijacije istih zatvora. I nije poanta shvatiti varijaciju zatvora, poanta je iz zatvora izaći. Ne osjećam da sam u potpunosti izašla iz zavora, već da sam u procesu prilagodbe, razgradnje i ponovnog sastavljanja na nekim drugačijim temeljima.

Jedan zatvor više je vezan uz emocionalno tijelo i sve ono što u njemu čuvamo jer nikad nismo naučili kako se surađuje s emocijama. Naučili smo ih kontrolirati, potiskivati, projicirati, pretvarati u logične priče… I upravo takav generacijski pristup emocijama izgradio je kućicu u kojoj živimo. Ta kućica ima vrata i prozore, ali oni su zakračunati pa se nalazimo u potpunom mraku. Ne čujemo, ne vidimo i ne osjećamo ono što se događa iza zidova, no isto tako ono što se nalazi iza zidova ne vidi, ne čuje i ne osjeća ono što se događa unutar nas. Možemo govoriti, plakati, tražiti pomoć i utjehu, ali ih ne nalazimo u onom istinskom i pravom smislu u kojem ih priželjkujemo, upravo zbog zidova te kuće. Sve što u toj kući vidimo projekcija je našeg uma i emocionalnih rana – svojevrstan život u iluziji i mučilištu koje stvara zaglavljena emocionalna energija.

U tom unutarnjem iskustvu prvo sam skinula daske s prozora, nesigurno pogledala i osluhnula istinski vanjski svijet. Kad sam shvatila da me ne ugrožava i da je predivan, odlučila sam zapaliti tu kućicu. Bilo je neizbježno da u tom požaru izgori i ono što sam zvala „ja“, i usprkos strahu i panici odlučila sam izgorjeti u tom požaru. Nisam osjetila ništa strašno što sam očekivala, već upravo suprotno – lakoću, mir, neku novu razinu onoga za što bih mogla koristiti zamjenicu „Ja“. I da, bilo bi velikim početnim slovom zbog onoga što i dalje ne mogu opisati riječima. To je nešto što se osjeća i doživljava kroz iskustvo. Tko želi osjetiti to o čemu pričam, neka zaroni duboko u sebe. U tom ronjenju često je zadatak proći upravo kroz ono što nas u nama najviše plaši, boli, frustrira, što nam se gadi… i vidjeti što se nalazi iza toga. Iz mog iskustva, nikad nije ono što očekujemo, niti je nešto što je strašno. Što je veći strah i otpor, proces je bolniji i neugodniji.

Drugi zatvor vezan je uz mentalno tijelo i zaglavljenost u njemu. Izgleda poput sjajnog dvorca na „nebesima“. To je dvorac pun ideala, ideja kako bi svijet trebao izgledati, kako bi naš život trebao izgledati, što bi drugi trebali, što bi nam Bog trebao dati… To je dvorac iluzije u kojoj živi velika većina ljudi, uključujući i mene. Kada sam ušla duboko u taj dio sebe, osjetila sam pokušaj mog malog „ja“ da bude i dokaže da je bog. Što uopće znači ta rečenica? Stvaram mentalnu iluziju svijeta, mješavinu priča nastalih zbog emocionalnih rana, preuzetih priča naučenih kroz religiju, kulturu, odgoj i obrazovanje, te ideja o tome kako bi trebalo i moralo biti drugačije, kako je svijet nepravedan, pun patnje i boli… Drugim riječima, mentalno prosuđujem ono što je Bog/Stvoritelj/Izvor stvorio i igram se boga pokušavajući svoj iluzorni dvorac stvoriti u fizičkom svijetu. Možemo to opisati i na malo drugačiji način. Bog/Stvoritelj/Izvor stvorio je ovu igru zvanu Život. To znači da je stvorio „igraču ploču“, igrače i pravila igre. Mi smo igrači na ploči za igranje zvanoj Zemlja, no odbijamo čuti, shvatiti i prihvatiti pravila igre. Pokušavamo nadmudriti pravila igre te „igraču ploču“ i ponašanje sudionika prilagoditi svojim iluzijama. Kršimo Prirodne Zakone, dokazujemo svoju moralnu nadmoć nad drugim ljudima, drugima govorimo kako bi se trebali ponašati i osjećati, kako bi nešto trebali raditi, a sve u skladu s nesvjesnim idejama koje čine taj naš iluzorni dvorac na „nebesima“. U ovom procesu odlučila sam iskočiti iz dvorca, usprkos strahu da ću pasti na tvrdo tlo i razbiti se u milijun komadića. „Pala“ sam u tijelo i kao da sam prvi put mogla osjetiti kako krv kola žilama, kako stanice međusobno razgovaraju i pomažu jedna drugoj time što jednostavno jesu, onakve kakve ih je Bog stvorio. Osjetila sam tijelo kao Božje djelo, možda je ispravnije reći remekdjelo. Osjetila sam kako svijest prebiva u tom remekdjelu i kako se njime može koristiti u igri zvanoj Život. I jedino ako sam ono kako me Bog stvorio, ako sam autentična, mogu svojim postojanjem pomagati Cjelini samo zato jer jednostavno Jesam, kao što stanice rade upravo ono što im je zadatak kako bi tijelo bilo zdravo i funkcionalno. Osjetila sam da je bivanje u tijelu blagoslov, čast i odgovornost, a ne grijeh.

Osjetila sam i naznake razlučivanja što je dio Božanskog remekdjela unutar mene, a što je smeće koje sam stvorila zbog nesvjesnog življenja u mračnoj kućici i dvorcu na „nebesima“. Osjetila sam i nepotrebnost straha i brige. Kad se shvate i prihvate pravila Igre, tada su unaprijed jasne sve posljedice, a jasno je i to da je svaki trenutak potencijal za rast i napredak kroz Igru Stvarnosti koju tako vješto niječemo na svakom koraku. To je kao kartaška igra u kojoj u svakom trenutku imam priliku odigrati partiju najbolje što znam s kartama koje imam, te odustati od gunđanja i jadikovanja zbog tih istih karata ili stvaranja priča kako bih odigrala partiju da imam drugačije karte.

Jedino pitanje je kakve karte trenutno držimo u rukama i koji je naš izbor – gunđanje, odnosno priželjkivanje drugačijih karata, ili iskorištavanje trenutnih karata za evoluciju svoje svijesti, što uvijek znači i razgradnja starog identiteta.