Oni su znali razgovarati s prirodom, ne zato što je bila njihova, nego zato što su znali da joj pripadaju. Čuli su šapat drveća, učili od rijeka strpljenje, od vjetra slobodu, od vatre disciplinu, a od zemlje poniznost.

Nisu trebali knjige da bi znali što je ispravno, jer je sav moral bio ispisan u njihovim srcima. Znali su razlikovati zlo od dobrog bez da im to itko objašnjava. Znali su prepoznati manipulatora prije nego što bi izgovorio prvu riječ.

Znali su tko dolazi u miru, a tko iza osmijeha nosi sjekiru. I tu je nastao problem. Narod koji vidi jasno, ne postaje rob. Narod koji čuva duh, ne poklanja dušu. Narod koji živi s prirodom, ne klanja se sustavu.

Zato su ih ušutkali i proglasili ih “primitivnima”, dok su zapravo bili previše napredni za svijet koji je izabrao suprotan put. Jer problem nikad nije bio u njihovoj “zaostalosti”, nego u njihovoj slobodi.

Možeš izbrisati pleme, ali ne možeš izbrisati istinu. Možeš spaliti njihove domove, ali ne i njihovu bezvremensku mudrost. Možeš im uzeti zemlju, ali ne možeš ukrotiti njihovu slobodnu dušu koja se sjeća.

Mi nismo njihovi potomci po krvi, ali jesmo po intuiciji. Po srcu koje ne pristaje na sve.

Po duhu koji ne kleči ni pred kim. Neki od nas i danas nose tu istu iskru. Neki od nas i danas vjeruju da se ovaj svijet može izgraditi drugačije, ne na strahu nego na časti. Ne na posjedovanju, nego na povezanosti. Ne na egu, već na svijesti.

Na kraju, povijest se ne zaboravlja. Samo čeka pravi trenutak da se opet probudi.

 “Narodi koji nisu zaboravili tko su zapravo nikada nisu ni nestali.”