Božić je vrijeme kada se maske nose s posebnim žarom, piše Samanta Knežević.
Božić je vrijeme kada se maske nose s posebnim žarom. Ne one karnevalske, nego one uglađene, društveno prihvatljive. Maske dobrote, složnosti, oprosta, obiteljskog mira. Sve blista, sve je “u redu”, sve mora izgledati kako treba. I baš zato rijetko je iskreno.
Ljudi se za blagdane posebno trude izgledati bolji nego što jesu. Smireniji, sretniji, duhovniji. Izvlače se stare parole o ljubavi i zajedništvu, dok se ispod stola i dalje talože neriješeni odnosi, prešućene istine i emocionalna hladnoća. Božić postaje pozornica, a mi glumci koji znaju tekst napamet.
Maska se stavlja da se ne talasa. Da se ne postavlja neugodna pitanja. Da se uklopi u mainstream blagdanskog fejk sklada. Jer tko će baš za Božić biti iskren? Tko će reći da mu nije dobro, da ne osjeća radost, da ne vjeruje u tu verziju blagdana koja se prodaje u izlogu zajedno s lampicama i popustima?
Ironija je u tome što se sve to radi “u ime duhovnosti”. A istina je da se duhovnost rijetko vidi u savršenim stolovima i naučenim rečenicama. Ona se vidi u autentičnosti a nje za blagdane često ima najmanje.
Najsmješnije (ili najtužnije) je to što se cijela priča gradi na nečemu što ni povijesno ne stoji. Isus se, kako znamo, nije ni rodio na Božić. Datum je dogovoren, prilagođen, upakiran. Religija je pretvorena u tradiciju, tradicija u potrošnju, a poruka u dekoraciju. I onda se čudimo što sve djeluje prazno.
Božić je postao vrijeme kada se više štuje forma nego suština. Kada je važnije izgledati ispravno nego biti iskren. Kada je maska prihvatljivija od istine.
A istina je jednostavna nema ničeg svetog u pretvaranju. Nema ljubavi u glumi. Nema svjetla u lažnom sjaju.
Možda bi ovaj Božić bio drugačiji kad bismo barem na trenutak skinuli masku. Ne da bismo se svidjeli drugima, nego da bismo se susreli sa sobom. Jer autentičnost je danas najrjeđi oblik duhovnosti.
No, bez nje ni blagdan ne spašava prazninu.
