Ne mogu s ljudima koji se okreću kako vjetar puše. Umore me. Do bola. Razgovor s njima je kao hodanje po jajima. Danas govore jedno, sutra drugo, prekosutra nešto treće.
Sad ćeš ih čuti kako hvale jednu osobu. Sutra je kude sve to iza le iđa.
Uvijek misle da su u pravu. Nepogrešivi. Nezamjenjivi. O kako imam potrebe odmaknuti se iz takvog društva i naći nekoga čije će „da“ biti „da“i čije će „ne“ biti „ne“.
Kako je dobro biti s ljudima s kojima ne moraš birati riječi. Nađeš se s njima s jednim osmijehom i nakon dvije rečenice već ste na istoj valnoj duljini. Ne nadmećete se jedno s drugim. Ne dokazujete. Živite opušteno.
Svaki je susret takav da se pamti i želiš da se ponovi, jer su se našle dvije duše. Slične i različite. Ne mogu s ljudima koji se okreću kako vjetar puše. Umore me. Do bola.
