Lijeva ruka Latinske Amerike postaje gangrenozna, a desna jača čak i u zemlji u kojoj je prije desetak godina mlada predvodnica studentskih prosvjeda proglašavana novim Che Guevarom i čiji je kolega kasnije dobio mandat za vođenje države. No ipak, i tamo je nedavno došlo do oštrog zaokreta.
Tako su čak četiri velike zemlje Amerike juga zapravo postale gnijezdo u kojem su se izlegli ptići podrške stranom uplitanju, intervencijama i tobože istjerivanju pravde.
I dok pristojan narod ovih dana ispaljuje petarde i bezrazložno veselo se ziba s pjenušcem u rukama (kličući pritom – super nam je, baš nam je super, vau, tako je dobro, genijalno je) i dok naša mladež pomoću edukativnih plakata uči kako Iran i Irak nisu ista država, svijet nam se pred očima raspada, a da se to malo koga dotiče. Primamo kvazi informacije o režimima, jer ono što se želi prisvojiti najprije se, s razlogom ili ne, nazove diktaturom, odnosno režimom, pa se uplitanje time učini legitimnim. Plaćanje kampanja za izbore koji će iznjedriti podobnu marionetu za nezasitne osloboditelje, korupcija, intervencije, karteli, nafta, otimačina, tu živimo. Super nam je, tako nam je dobro, genijalno je, vau.
Venezuela, kažu, ne valja, treba je podučiti, popraviti. Tako je jedan predsjednik, ma što se mislilo o njemu i ma kakav doista bio, izvučen iz zemlje u pidžami, da bi mu se sudilo izvan granica i da bi, naglasilo se, osjetio gnjev pravde u demokraciji.
Diktator, nelegitimni predstavnik naroda, tako je odlučila demokracija pa će mu ona i suditi. A kaznu će svakako plaćati i zemlja, u naturi. Onako po Krleži: Zemalskome Gospodinu pašarinu, ciglarinu, lugarinu, ribarinu, lovne cucke, tersovinu. Pa i naftarinu. Dosta je bilo neposlušnika, ¡Basta Ya!
Usput, tu je “kolateralna šteta” koja se već sljedeći dan prestala spominjati. Prilikom otmice čelnika poginulo je četrdesetak, a po nekim podacima i više, ljudi. Neki od njih, čak 32, kubanski državljani. I što sad? Zamišljam reakcije nakon što bi u puškaranju u trećim zemljama stradao jedan jedini građanin neke velike sile (a uvijek ih svugdje ima, i naoružanih i opasnih). Vijest ne bi silazila s naslovnica tjednima, a o osudama i zgražanju da i ne govorimo. Ovako, spomenuto prolazi tek kao usputna notica (doduše uz komentar: Eto, njih 32, a naš ni jedan!)
Na otmici se izgleda neće stati. Nisu pouzdani ni Kolumbija ni Meksiko, o Kubi pak da se i ne govori, ona je s jedanaest milijuna osiromašenih posebna prijetnja, sve sam špijun do špijuna. Tu zemlju se već desetljećima kroz sankcije pokušava poniziti, izgladnjeti onemogućavanjem protoka roba, dostave lijekova, goriva. A sad je zaustavljen i zadnji izvor pomoći. Kako rekoše šefovi – urušavaju se sami po sebi. Tek mediCuba sa sjedištem u Švicarskoj nastoji zadnjim snagama animirati svijet na solidarnost.
Latinska Amerika je kao kotač, ko bi gori… od revolucija do vojnih diktatura, od solidarnosti i socijale do rasprodaje dobara i pljački.
Mi nismo svijet. Mi smo izgleda tek dio osiljenog, bahatog, samozadovoljnog svijeta koji je zaboravio da na drugim kontinentima postoje glad, neimaština, teror. Tu i tamo kad zatreba slika za medije, pokaže se veliko srce, a onda sve opet padne u zaborav do sljedeće defibrilacije i buđenja velikog srca.
A oni tamo dolje? Neka se koprcaju tako neorganizirani, sami su si krivi, neka se bore sami za blagostanje, nakon što smo mi gore njihovim resursima napunili riznice i na taj način stoljećima stvarali blagostanje, na čemu će se očito i ustrajati.
I tako u nadi da će jedna Nobelovka i jedan pretendent na Nobela odvrnuti slavinu s medom i mlijekom, krenusmo u još jednu sretnu Novu godinu.
