kako se gotovina može izgurati bez formalne zabrane zašto “digitalna gotovina” nije gotovina kako eID + fiskalizacija + CBDC zatvaraju krug nadzora što službeni ECB dokumenti zapravo otkrivaju o smjeru sustava, piše Andrija Klarić.Kako gotovina može nestati iz svakodnevnog života iako formalno ostaje ustavno zaštićena . Ovaj tekst pišem iz jednostavnog razloga: u Hrvatskoj je MOST pokrenuo inicijativu da se gotovina uvede kao ustavna kategorija. Ideja je jasna – spriječiti scenarij u kojem, nakon uvođenja CBDC-a (central bank digital currency) odnosno digitalnog eura, gotovina polako ili brzo bude izgurana iz upotrebe. I to ne nužno dekretom “zabranjujemo gotovinu”, nego kapilarno, kroz infrastrukturu, poslovna pravila, bankarsku praksu, javne usluge, digitalni identitet i fiskalnu kontrolu.
Ovaj članak pišem bez uljepšavanja, i oslanjam se na tri službena dokumenta Europske središnje banke (ECB) koje sam analizirao: (1) RDG progress report o izradi rulebooka (30.10.2025.), (2) Ipsos/ECB izvještaj o istraživanju korisnika, i (3) ECB izvještaj o uklapanju digitalnog eura u platni ekosustav. Uz to uključujem i moje prethodne analize CBDC radova, isječke iz razgovora s Amanom Jabbijem, te isječke iz razgovora s Jamesom Patrickom (Forum CBDC) koji uvodi globalnu dimenziju priče.
1) Što MOST traži i zašto to nije “nostalgija”
MOST traži ustavnu zaštitu gotovine kao zakonskog sredstva plaćanja, uz argument da gotovina štiti slobodu izbora, financijsku privatnost i sigurnost građana u vremenu sve snažnije digitalizacije i kontrole financijskih tokova. Ja taj potez čitam ovako: MOST pokušava podići gotovinu s razine političke volje i uredbi na razinu ustavne brane.
U pozadini toga stoji jednostavna logika: kad jednom platni sustav postane gotovo isključivo digitalan, građanin gubi posljednji “offline izlaz”. U digitalnom sustavu pravila se mogu promijeniti preko noći – i to ne samo kroz zakon, nego i kroz pravilnike, uvjete korištenja, bankarske procedure, tehnološke standarde i infrastrukturu.
U toj točki MOST-ov potez nije “romantika”, nego pokušaj da se u sustav ugradi minimalni osigurač.
2) “Tehnoetika” MOST-a: gotovina kao pitanje slobode, dostojanstva i suvereniteta
U analizi uključujem i dokument stručnog krila MOST-a (Savjet za tehnoetiku i antitotalitarizam), potpisan od Luke Goleša Babića, MSc. U tom tekstu se gotovina definira kao etičko i civilizacijsko pitanje: bez gotovine sloboda postaje uvjetovana digitalnim sustavima i odlukama trećih strana (platformi, posrednika, algoritama). Gotovina se prikazuje kao instrument privatnosti (legitimna anonimnost), autonomije (raspolaganje sredstvima bez “odobrenja sustava”) i otpornosti društva u krizama.
To mi je važno jer MOST-ovu inicijativu iz sfere etiketa i karikatura prebacuje u jezik prava, suvereniteta i zaštite dostojanstva.
3) Moj temelj: CBDC nije “aplikacija”, nego infrastruktura moći
U mojim ranijim analizama sedam radova o CBDC-u pokazao sam nekoliko stvari koje su ključne za razumijevanje ove teme:
- Privatnost: platni podaci mogu otkriti cijeli profil života (zdravlje, navike, odnosi, uvjerenja). Ideja “potpune anonimnosti” u CBDC modelima često se smatra neizvedivom ili nepoželjnom zbog AML/CFT režima.
- Programabilnost: CBDC može postati novac koji je moguće uvjetovati (gdje, kada, na što vrijedi), blokirati, limitirati, povezati s pravilima i scoring sustavima.
- Upravljanje i demokratski nadzor: problem nije samo tehnologija nego i tko postavlja pravila, tko mijenja parametre, tko nadzire provedbu, i što se događa kad se politički kontekst promijeni.
- Stabilnost sustava: dizajn CBDC-a nužno ulazi u pitanja disintermedijacije banaka i “run” scenarija (u krizi svi bježe u CBDC), pa zato već u samom dizajnu nastaju limiti i automatizirani mehanizmi.
Ovo naglašavam zato što MOST-ov prijedlog dobiva smisao tek kad shvatim da se CBDC ne uvodi kao “još jedna opcija”, nego kao platforma koja prirodno teži standardizaciji i sveprisutnosti.
4) Što kažu službeni ECB dokumenti (i zašto su važniji od komentara na društvenim mrežama)
Sada dolazim do tri službena dokumenta ECB-a. U njima ne piše “ukinut ćemo gotovinu”. Ali u njima piše nešto što je jednako važno: kako se digitalni euro gradi kao standardizirana shema, kroz pravila, procedure, tehničke specifikacije i tržišne aktere. I to je točno ona arhitektura kroz koju se u praksi “kapilarno” potiskuje gotovina.
4.1. RDG progress report (30.10.2025.): “jedan set pravila” za cijelu eurozonu
ECB-ov dokument o radu Rulebook Development Group (RDG) opisuje izradu rulebooka kao temelj digitalnog eura: “single set of rules, standards and procedures” za eurozonu, s ciljem standardiziranog korisničkog iskustva “kao što je slučaj s gotovinom danas”. To je ključna rečenica. To znači da se digitalni euro projektira kao “nova normalnost” paneuropskog plaćanja.
Još važnije: rulebook se radi kroz masovnu suradnju tržišta (PSP-ovi, trgovci, dobavljači tehnologije, potrošači). To potvrđuje moju tezu: u ovakvim projektima pravila se ne provode samo kroz zakone, nego kroz standarde, certifikacije, onboarding, dispute management, testiranja i proceduru. To je infrastrukturalna politika.
4.2. Ipsos/ECB “User Research”: digitalni euro se prodaje kao “digitalna gotovina” – ali nije gotovina
U izvještaju o korisničkom istraživanju ECB govori o digitalnom euru kao “digital form of cash” i naglašava da je “designed to coexist with physical cash”. Istovremeno, u tom istom okviru stoji tvrdnja koju ne smijem preskočiti: digitalni euro ne bi bio anoniman; AML/KYC provjere ostaju kod bankarskih i platnih posrednika; ECB tvrdi da ne bi mogao povezati transakciju s konkretnom osobom, a offline transakcije bi bile “cash-like” jer bi detalji bili poznati platitelju i primatelju.
Ja iz ovoga izvlačim tri stvari:
- ECB razumije da ljudima treba “osjećaj gotovine” i zato gura koncept offline “cash-like” plaćanja.
- Digitalni euro ipak ostaje dio režima identifikacije i usklađenosti, dakle nije isto što i gotovina.
- Argument “privacy by design” je marketinški snažan, ali u praksi uvijek postoji napetost između privatnosti i AML režima.
I još jedan detalj koji metodološki moram reći: u fokusnim grupama za trgovce iz uzorka su isključivali one s “vrlo negativnim stavom prema EU” kako razgovor ne bi otišao u anti-EU sentiment. To je legitimno za fokus-grupe, ali znači da su najtvrđe sumnje i najkritičniji stavovi po definiciji manje prisutni u nalazima. Ja to čitam kao signal da se u komunikaciji projekta pokušava depolitizirati tema koja je po svojoj naravi politička.
4.3. “Fit in the payment ecosystem”: obvezno prihvaćanje, acceptance layer, “quick wins” i mrežni efekt
Treći dokument (“fit in the payment ecosystem”) je meni najvažniji jer pokazuje realnu ekonomiju projekta: obvezno prihvaćanje digitalnog eura, izgradnju zajedničkog acceptance sloja (“common acceptance layer”) i fazno uvođenje s logikom “quick wins first”. To nije neutralno. To je strategija platforme.
U tom dokumentu se raspravlja i o poslovnim modelima, naknadama, capovima i ulozi posrednika. U prijevodu: digitalni euro se ne uvodi da bi bio “još jedna opcija”, nego da postane široko prihvaćen instrument s infrastrukturom koja radi svugdje i uvijek. A sve što radi “svugdje i uvijek” prirodno potiskuje ono što ne radi na isti način.
Ovdje se pojavljuje i šira borba moći: banke upozoravaju da big tech ne smije disproporcionalno profitirati dok europski PSP-ovi nose troškove rizika i usklađenosti. Meni je to dodatna potvrda da je ovo platforma, ne “tehnička sitnica”.
5) Offline plaćanja: “gotovina bez gotovine” kao ključ za zamjenu
Sad dolazim do točke koju smatram presudnom: offline plaćanja.
Kad ECB kaže “digitalni euro kao digitalna gotovina”, ja kažem: to je semantički trik. Gotovina je gotovina. Ako je digitalno, nije gotovina. Ali razumijem zašto se ta fraza gura: zato što se offline funkcionalnošću pokušava preuzeti upravo ona uloga koja je gotovinu držala na životu čak i u doba kartica i aplikacija – mogućnost transakcije bez interneta (a u idealnom scenariju i bez stabilne struje) i uz minimalnu izloženost trećim stranama.
Ako sustav uspije ljudima prodati “offline digitalni euro” kao “isto što i gotovina”, onda politički argument “treba mi gotovina zbog prekida interneta/struje” slabi. I tada gotovina postaje višak u očima politike i industrije: logistički trošak, sigurnosni rizik, smetnja standardizaciji i nadzoru.
To je jedan od najopasnijih mehanizama “bez zabrane”: ne ukidam gotovinu – ukidam potrebu za njom.
6) Aman Jabbi: “ne trebaju novi zakoni, kontrola ide kroz korporacije” (kapilarni model)
U razgovoru s Amanom Jabbijem dobio sam okvir koji se, bez obzira na njegov stil i neke spekulativne elemente, savršeno uklapa u institucionalnu logiku koju vidim u ECB dokumentima: kontrola se ne provodi nužno jednim velikim zakonom, nego kroz infrastrukturu i posrednike.
U Jabbijevim natuknicama stoje teze o pet stupova digitalne transformacije (IoT, cloud, AI u cloudu, blockchain, metaverse), o kamerama i prikupljanju podataka, o korporacijama koje razmjenjuju informacije, o ESG-u kao instrumentu discipliniranja dobavnih lanaca, te o ideji da se kroz scoring sustave može uvjetovati pristup resursima. Ja ovdje ne moram prihvatiti svaku njegovu rečenicu kao dokazanu činjenicu da bih shvatio srž: u digitalnom svijetu se “pravila” često provode kroz platforme, posrednike i infrastrukturu, a ne kroz spektakularne zabrane.
U kontekstu gotovine, to znači: ne treba mi “zabrana gotovine”. Dovoljno je da banke zatvore blagajne, trgovci postanu “card/app only”, javne usluge postanu digitalno-uvjetovane, a gotovina logistički preskupa. Ustav ostaje. Gotovina nestaje iz života.
7) James Patrick: globalna mreža CBDC-a i zašto lokalna rasprava nema smisla bez globalne slike
U mom razgovoru s Jamesom Patrickom (Forum CBDC) dobio sam globalni sloj: CBDC se uvodi širom svijeta i prirodno teži interoperabilnosti i usklađivanju pravila. To je važno jer Hrvatska, kao članica eurozone, ne odlučuje o digitalnom euru sama. Odluke se formiraju kroz Eurosustav i EU zakonodavni okvir. Ako globalna logika ide prema standardiziranim digitalnim valutama, onda lokalna “obrana” ima smisla samo ako razumijem da lokalni političar često nije glavni pilot aviona – nego putnik u kabini koji se svađa oko pojasa.
Patrick posebno naglašava programabilnost kao ključni rizik: mogućnost uvjetovanja i ograničavanja transakcija (blacklist, purpose-limits, geofencing, expiry). Ja te elemente uzimam kao scenarije koji su tehnički mogući i politički izvedivi, ovisno o zakonima i režimu upravljanja. I baš zato mi je gotovina važna: gotovina je prirodno neprogramabilna. Ne mora mi se sviđati Patrickov stil da bih uzeo ozbiljno samu logiku programabilnog novca.
8) Hrvatski “dodatak” koji sve ubrzava: digitalni eID + Fiskalizacija 2.0 + CBDC
Sada dolazim do dijela koji je za Hrvatsku posebno opasan jer ubrzava prelazak iz “mogućnosti” u “uvjet”: digitalni identitet (eID) i Fiskalizacija 2.0.
8.1. Digitalni eID kao uvjet za pristup uslugama države
Ako digitalni eID postane uvjet za korištenje određenih državnih usluga, ja mogu formalno imati pravo na gotovinu, a realno živjeti u sustavu u kojem je moje sudjelovanje u društvu uvjetovano digitalnim identitetom. Bez eID-a ne mogu do prava, prijava, poticaja, zahtjeva, natječaja, dozvola. To je mehanizam prisile bez zabrane gotovine.
8.2. Fiskalizacija 2.0 kao totalna vidljivost poslovanja tvrtki
Fiskalizacija 2.0 (kako je ja ovdje tretiram) ide u smjeru potpune vidljivosti računa, faktura i izdane dokumentacije. Time država dobiva moć potpune kontrole poslovanja kompanija. Kad se poslovanje tvrtki stavi u režim real-time nadzora, gotovina postaje “nepoželjna” jer je logistički skuplja, sigurnosno rizičnija i teže se uklapa u automatizirani risk scoring i inspekcijske okidače.
8.3. CBDC kao nadzor transakcija među ljudima
Kad se spoji eID (identitet) + CBDC (transakcija) dobivam infrastrukturu u kojoj se transakcije među ljudima mogu pratiti, uvjetovati i ograničavati daleko učinkovitije nego u svijetu gotovine. Fiskalizacija steže tvrtke. eID + CBDC steže građane. To je arhitektura totalne vidljivosti.
U takvoj arhitekturi gotovina je smetnja – ne zato što je “ilegalna”, nego zato što je izvan mreže podataka.
9) Sada igram đavoljeg odvjetnika: kako gotovina nestaje iako je u Ustavu
Sada namjerno pretpostavljam najrealističniji “zaobilazni” scenarij: gotovina uđe u Ustav, svi se slikaju, svi govore “pobjeda”, i onda u 3–5 godina gotovina de facto nestane iz upotrebe. Ne zabranom. Nego ovako:
Mehanizam 1: “Pravo postoji”, ali bez jasne obveze prihvata
Ako ustavna norma ne povuče za sobom preciznu zakonsku obvezu prihvaćanja gotovine, trgovci i sustavi mogu reći: “vi imate pravo koristiti gotovinu – ali mi imamo pravo poslovati bez gotovine.” Gotovina ostaje u teoriji, ali u praksi plaćam digitalno ili ne plaćam.
Mehanizam 2: Banke “uguše” gotovinu kroz naknade i dostupnost
Najbrži put do “nema gotovine” nije politika, nego banke: zatvaranje poslovnica, ukidanje blagajni, skraćivanje vremena za gotovinu, naknade za polog/isplatu, limitiranje količina, “najavite unaprijed”. Ustav ne može sam natjerati banke da održavaju gotovinsku infrastrukturu bez jasne provedbene obveze i sankcija.
Mehanizam 3: Javne usluge postanu digitalno-uvjetovane
Država može prebaciti javne usluge na digitalne kanale “radi učinkovitosti”, ukinuti gotovinske šaltere “radi sigurnosti i troška”, i ugovorima s koncesionarima (parking, prijevoz) postaviti digitalno kao standard. Ustav ostaje, ali se život preusmjerava.
Mehanizam 4: “Sigurnost” i “uskladivost” postanu trajni izgovor
Svaka kriza – zdravstvena, sigurnosna, kibernetička – daje izgovor za “privremene mjere” koje se lako normaliziraju. U praksi se uvodi “preferiramo digitalno”, pa “prelazimo na digitalno”, pa “gotovina samo iznimno”. Ustav i dalje postoji. Samo se praksa promijeni.
Mehanizam 5: Offline digitalni euro postaje zamjena za argument gotovine
Kad se offline digitalni euro predstavi kao “cash-like”, politički argument gotovine se neutralizira: “pa imate digitalnu gotovinu, radi i bez interneta”. A kad se jednom javnost uvjeri da je “offline digitalno = gotovina”, gotovina se može prikazati kao nepotreban trošak i rizik.
Mehanizam 6: “Sukladno zakonu” proguta Ustav
Ako ustavna formulacija kaže “sukladno zakonu”, zakonodavac kasnije može uvesti široke iznimke: AML, sigurnost, “praktična nemogućnost”, online okruženja, automatizirana prodaja, posebni režimi, limiti iznosa. Formalno Ustav nije prekršen. Realno gotovina nestaje iz normalne upotrebe.
Zaključak mog đavoljeg odvjetnika je jednostavan: Ustav može spriječiti frontalnu zabranu gotovine, ali ne sprječava da gotovina postane logistički rijetka, financijski kažnjena i društveno marginalizirana.
10) Zašto se uopće ide u CBDC ako neće postati dominantan?
Postavljam pitanje koje smatram najvažnijim: zašto bi netko ulagao golemu energiju u standarde, infrastrukturu, pravila, acceptance sloj, onboarding, certificiranje i sve ove procedure ako digitalni euro “neće biti svugdje” i “neće postati norma”?
Ja logiku čitam brutalno: nitko ne gradi autocestu da bi njome prolazili povremeno. Sustavi takve vrste prirodno teže sveprisutnosti. A opravdanje koje se redovno nudi javnosti je: “ljudi to žele” i “treba više izbora”. Ja to prihvaćam kao retoriku. Ali gledam arhitekturu: standardizacija, obvezno prihvaćanje, acceptance layer, quick wins, offline cash-like – to nije retorika izbora, to je retorika nove norme.
Ako netko želi da čitatelj nema dileme, ja mu kažem: moja sumnja ne dolazi iz paranoje, nego iz čitanja institucionalnih dokumenata i razumijevanja kako platforme postaju standard.
11) Što bi stvarno moralo pisati u provedbi da ustavna gotovina ne postane mrtvo slovo
Ako želim da “gotovina u Ustavu” bude operativno pravo, a ne ukras, onda moram imati provedbeni paket koji zatvara rupe. Ja bih ga sažeo ovako:
- Obveza prihvata gotovine za ključne kategorije: hrana, lijekovi, gorivo, komunalije, javne usluge (barem kao alternativni kanal).
- Obveza bankama: dostupnost isplate i pologa gotovine uz razumnu geografsku mrežu i zabranu diskriminatornih naknada.
- Zabrana “cashless by default” u javnim uslugama, koncesijama i infrastrukturnim točkama (parking, prijevoz, automati).
- Uske i jasno definirane iznimke (ne “sigurnost” kao čarobna riječ bez kriterija) + stvarne sankcije.
- Godišnje izvješće o dostupnosti gotovine: bankomati, poslovnice, odbijanja, naknade, geografske rupe.
Bez toga, “sukladno zakonu” će pojesti Ustav. I dobit ćemo klasičnu situaciju: imamo pravo, ali nemamo bankomat. Ili imamo bankomat, ali nemamo gdje platiti.
12) Završna rečenica: Ustav nije operativni sustav
Ja mogu podržati ideju ustavne zaštite gotovine i istovremeno biti dovoljno hladan da kažem istinu: Ustav nije operativni sustav. Operativni sustav su banke, POS terminali, naknade, acceptance slojevi, standardi, aplikacije, onboarding, eID uvjeti i fiskalna infrastruktura.
Službeni ECB dokumenti pokazuju da se digitalni euro gradi kao standardizirana paneuropska shema s pravilima i infrastrukturom koja prirodno teži “default” statusu. Ipsos/ECB istraživanje pokazuje kako se javnosti prodaje ideja “digitalne gotovine” i offline “cash-like” plaćanja. “Fit in the ecosystem” dokument pokazuje obvezno prihvaćanje i acceptance layer kao strateške poluge. Kad se sve to spoji s digitalnim eID uvjetovanjem usluga i fiskalizacijom koja povećava vidljivost poslovanja, dobivam arhitekturu u kojoj gotovina može ostati ustavna – i istovremeno postati društveno marginalna.
I zato ja ne postavljam pitanje “hoće li gotovina biti zabranjena”. Ja postavljam važnije pitanje: hoće li mi gotovina biti praktično dostupna i prihvaćena – ili će ostati kao simbol na papiru dok se stvarni život preseli u digitalni režim?
izvor
