Trump i Putin su izraelske marionete, piše Riley Waggaman.
Drago mi je što ponovno mogu poželjeti dobrodošlicu moldavskom novinaru u egzilu Iurieu Rosci na svoj blog. Moji prethodni razgovori s Iurieom („Pad od liberalizma do globalne tehnokracije“ i „Putin: Alternativna perspektiva“) bili su i poticajni na razmišljanje i izuzetno popularni. Mnogo se toga dogodilo od našeg posljednjeg intervjua prije gotovo dvije godine. Zapravo, Rosca je od tada osuđen u odsutnosti u svojoj domovini Moldaviji kao dio politički motiviranog lova na vještice. Vrlo sam zahvalan što je Iurie pristao odgovoriti na neka pitanja unatoč svojoj teškoj i prekarnoj situaciji.
Iurie, u našem posljednjem razgovoru u veljači 2024. tvrdili ste da Putin nije ni krvožedno čudovište (kako ga prikazuju na Zapadu) ni neustrašivi domoljub (kako ga prikazuju s Kremljem povezani “alternativni mediji”), već osrednji karijerist vođen “trgovačkim mentalitetom”. Moskva je plaćala Kijevu za tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu do početka 2025., a Rusija nastavlja opskrbljivati Sjedinjene Države obogaćenim uranom. (Još uvijek me iznenađuje da je Putin, jadikujući zbog mogućnosti gubitka ugovora o tranzitu plina s Kijevom, u prosincu 2024. izjavio ruskim državnim medijima: “Rat je rat – ali mi smo redovito isporučivali i plaćali [Kijevu] i još uvijek plaćamo za tranzit [plina] [kroz Ukrajinu].” Fraza “rat je rat, ali…” je jednostavno zapanjujuća. Vidite li isti “trgovački mentalitet” koji se odražava u ruskom pristupu postizanju dogovorenog rješenja s Washingtonom kako bi se okončao sukob u Ukrajini?)
Ono što se apsolutno mora shvatiti o Rusiji jest da zemljom ne vlada šef države, već privatne institucije, velike korporacije i klika oligarha koji kontroliraju nacionalno gospodarstvo, posebno energetske resurse i bankarski sustav. Oni uglavnom nisu ruskog podrijetla, već tvore mrežu pod izraelskim utjecajem koja je svoje ljude smjestila u državne strukture i u propagandni stroj Kremlja, “medije”.
Mit o Putinu kao moćnoj figuri, kao diktatoru, samo je izgovor za ovaj oligarhijski i ksenokratski režim koji je preuzeo vlast u Rusiji na štetu ruskog naroda. Ne smijemo miješati političko kazalište s činom donošenja odluka, niti spektakl za širu javnost sa stvarnom političkom moći.
Mnogo je toga napisano u posljednjih dvjesto godina o tome kako je, s porastom trgovaca i lihvara, posebno nakon Francuske revolucije 1789., sama politika umrla i bila podređena ekonomskom faktoru. I Rusija, apsorbirana neoliberalnom paradigmom kolektivnog Zapada 1991., nije iznimka od ovog pravila. To je razlikuje od zemalja “osovine otpora” koju Kremlj sukcesivno izdaje: Libija, Irak, Sirija, Venezuela, Iran. A u Putinovom slučaju, poznata fraza iz filma “Kum” savršeno pristaje: “Ništa osobno, samo posao.”
Četiri godine nakon početka ruske vojne intervencije u Ukrajini, jasno je da Kremlj vodi ovaj rat na način dijametralno suprotan djelovanju režima koji teži jasnoj vojnoj pobjedi. Inače bi došlo do opće mobilizacije gospodarstva za ratne potrebe, kao i do masovne mobilizacije regruta za vojne akcije. Međutim, treba napomenuti da rusko gospodarstvo funkcionira baš kao i prije rata, a rusko društvo nastavlja postojati uglavnom kao i prije 2022., uključujući kulturne, sportske i turističke događaje itd. Showbiz spektakli i zabava cvjetaju u zemlji koja svakodnevno doživljava ogromne ljudske gubitke – stotine tisuća – uništenja i masovne napade dronovima. Zapamtite da se u Ukrajini bore samo plaćenici, a ne redovna ruska vojska. Svaki borac ima ugovor s Ministarstvom obrane i prima mjesečnu plaću za ubijanje u ovom ratu. Može li se u tim okolnostima govoriti o domovinskom ratu?
I činjenica da je Putinov režim prihvatio ulogu američkog predsjednika kao posrednika za okončanje rata pokazuje podložnost Moskve Washingtonu. U ovom slučaju, sva ratoborna retorika Kremlja o zloglasnom “kolektivnom Zapadu” postaje smiješna. Dobro je poznato da SAD stoji iza cionističkog režima u Kijevu i želi uništiti Rusiju kroz ovaj posrednički rat. Američke geopolitičke konstante u vezi s Rusijom ostale su nepromijenjene jako dugo. Ove geopolitičke konstante ne mijenjaju se ovisno o tome tko igra ulogu predsjednika – u biti marionete bankara ili duboke države.
Američka strategija prema Rusiji naslijeđena je od Britanskog Carstva i motivirana je opsesijom preuzimanjem kontrole nad golemim prirodnim resursima zemlje. Međutim, Washington ne može pokrenuti izravnu vojnu agresiju protiv Rusije, kao što je to učinio prilikom uništenja zemalja Bliskog istoka i Venezuele. Stoga SAD u ovom slučaju djeluje putem posrednika, preferirajući dugotrajne vojne sukobe koji će potpuno iscrpiti ciljanu zemlju.
Paradoks ruske situacije posljednjih godina jest da se nalazi u “dvostrukom vazalskom odnosu”. Od uvođenja zapadnih sankcija 2014. godine, Rusija je preusmjerila svoj izvoz sirovina poput nafte, plina, drva i metala u Kinu, što je efektivno koloniziralo rusko tržište. Rusija je zapravo postala kineska banana republika. Istodobno, prihvaćanje Trumpa kao posrednika u ratu u Ukrajini od strane Kremlja odaje vazalski status Moskve u odnosu na Washington.
Istovremeno, vrijedi napomenuti i tko su glavni pregovarači iz SAD-a i Rusije u vezi s okončanjem rata u Ukrajini. Američku delegaciju predvode ultracionist Jared Kushner, Trumpov zet, i Steve Witkoff, obojica “istaknuti američki investitori u nekretnine” i članovi fundamentalističke hasidske sekte Chabad-Lubavitch. Niti jedan od njih ne može se opisati kao profesionalni diplomat. Umjesto toga, oni predstavljaju specifične vjerske i ekonomske interese.
Putinov izaslanik je jednako zanimljiva figura – Kiril Dmitriev, koji se školovao u Sjedinjenim Državama i radio za velike američke tvrtke prije povratka u Rusiju. Kratak pogled na njegovu biografiju dovoljan je da se shvati da on predstavlja interese američkog kapitala u Rusiji. 
Nadalje, čini se da dolazi iz iste pozadine kao i dvojica spomenutih američkih “diplomata”. Bila bi velika pogreška pretpostaviti da ovaj trojac predstavlja interese država koje su ih službeno imenovale na te položaje. Oni predstavljaju samo interese velikih korporacija, ništa više.
Što se tiče Ukrajine: U “alternativnim medijima” vlada velika euforija u vezi SMO-a. Očito je Rusija već “pobijedila” i samo čeka da Kijev kapitulira. Po vašem mišljenju, što je Moskva postigla u Ukrajini od veljače 2022.? Jesu li ispunjeni deklarirani ciljevi SMO-a?
Vojna intervencija 2022. nije bila vođena nacionalnim interesima ruske države. Da jest, Moskva bi morala započeti rat još 2014., kada je cionistički režim u Kijevu, uz pomoć ukrajinskih nacionalista, terorizirao rusko stanovništvo. A da je Kremlj želio vojni poraz Ukrajine 2022., ne bi se povukao iz Kijeva, napustio teritorije koje je već osvojio i povukao se iz Harkovske i Hersonske regije. Ove neobične manevre vodile su moćne sile koje su Putinu mogle diktirati tako velike vojne poraze.
Također, imajte na umu da Zelenski ostaje netko koga Moskva ne može dirnuti. U tom kontekstu, razmotrite intervju s bivšim izraelskim premijerom Naftalijem Bennettom, koji se pohvalio da mu je Putin na početku rata obećao da Rusi neće ciljati Zelenskog.
Ciljevi koje je Moskva službeno proglasila nisu postignuti. Umjesto toga, skriveni ciljevi onih koji kontroliraju ovu krvavu igru u potpunosti su ostvareni. Primarni cilj – ubojstvo što većeg broja Rusa i Ukrajinaca – već je postignut. Rat je također uspješno uništio ukrajinsko gospodarstvo i društvo. Masovni egzodus domaćeg stanovništva također je doveo do depopulacije Ukrajine – još jedan postignuti cilj. Da, rat je već “dobiven”, ali se nastavlja jer služi za podršku ubrzanoj provedbi sotonske strategije poznate kao UN-ova Agenda 2030, koja ima za cilj uspostaviti globalnu tehnokratsku tiraniju, globalni digitalni Gulag. Iza makabre spektakla povezanog s ovim ratom i drugim ratovima koji su trenutno u tijeku leži okultni princip Solve et coagula („rastvori i zgrušaj“), koji ima za cilj uspostaviti Novi svjetski poredak, u kojem transhumanistička distopija postaje norma.
Naravno, trijumfalizam “alternativnih medija” nije ograničen samo na Ukrajinu: Svaki dan dolaze nova izvješća o tome kako “os otpora” kruži oko Washingtona/Izraela/NATO-a itd. Ipak, u posljednje tri godine dogodilo se sljedeće: 1. Gaza je (još jednom) etnički očišćena i (ovaj put trajno?) sravnjena sa zemljom od strane Izraela, a sada je okupirana od strane IDF-a. 2. Sirija je pala (a Putin je toplo dočekao novog predsjednika al-Qaide u Kremlju). 3. Američka vojska “otela” je Madura iz Caracasa. (Još uvijek ne znam što da mislim o ovoj bizarnoj epizodi.) Postoji li uopće “os otpora”?
Budimo izravni u svom pristupu. Prvo: Predsjednik Donald Trump je poslušna i cinična marioneta svemoćnog izraelskog lobija. Drugo: Putin je također glasnogovornik i instrument istog lobija.
Sve dok se ova stvarnost ne shvati u svoj svojoj dubini i tragediji, svaki pokušaj geopolitičke analize bit će nepotpun i implicitno daleko od istine.
Vrlo smo upoznati s takozvanim “poslijeratnim konsenzusom” koji je ovu temu učinio tabuom, ali potreba za razumijevanjem najvažnijih događaja u današnjem svijetu prisiljava nas da ga napustimo. Kako bi uništila “os otpora”, cionistička mafija prvo mora osigurati da eliminira svaki rizik od snažnih reakcija Rusije i Kine u znak podrške zemljama koje su se protivile osovini Tel Aviv-Washington. U tu svrhu, Rusija je odmah nakon pada komunističkog režima bila snažno infiltrirana cionističkim mrežama utjecaja.
Uspjeli su masovno prodrijeti u strukture državne moći, medije, a posebno gospodarstvo. U Putinovom slučaju, njegov uspon na čelo države nije bio stran koncept ovoj mreži. U tom kontekstu vrijedi spomenuti ime Henryja Kissingera.
A u Putinovom užem krugu tijekom njegova 25-godišnjeg mandata, vrijedi spomenuti barem neke ključne osobe u ovom lobiju: Anatolija Čubajsa, Sergeja Kirijenka-Izraitelja, koji je bio premijer za vrijeme Borisa Jeljcina prije nego što je postao Putinov šef kabineta, glavnog rabina Rusije Berela Lazara iz sekte Chabad-Lubavič (koji je u Rusiju došao iz New Yorka 1990.) i oligarha Romana Abramoviča, nadimka “Putinov novčanik”, da spomenemo samo neke.
Iz te perspektive, mora se razmotriti ruska nemogućnost podrške zemljama koje napadaju izraelsko-američke sile. Moskva se dosljedno ograničava na kritičku retoriku, ali u stvarnosti napušta zemlje koje ovise o njezinoj podršci. A njezin dvoličan stav u vezi s genocidom u Pojasu Gaze, kao i izraelska teroristička politika prema Libanonu, Siriji, Iranu, Palestini i drugim zemljama, pokazuje podređenost ruske vanjske politike cilju međunarodnog cionizma.
Platili ste vrlo visoku cijenu kao kritički novinar u svojoj domovini Moldaviji, novinar koji nije ni simpatizer Moskve ni Washingtona. Možete li nam objasniti što se dogodilo otkako vas je moldavska vlada lažno optužila?
Zapravo, tijekom moje duge karijere političara i novinara, uvijek sam bio meta kaznenog progona. Ne znam ni koliko je kaznenih postupaka pokrenuto protiv mene od 1989. Najnoviji slučaj može se sažeti na sljedeći način: 2017. godine vlast u Moldaviji preuzela je skupina kriminalaca predvođena oligarhom Vladom Plahotniucom, koji je, pod izlikom “trgovine utjecajem”, naredio pokretanje kaznenog postupka protiv mene. Kazneni progon trajao je do svibnja 2018.
Šest godina kasnije, nakon što su se promijenila tri suca, prvostupanjski sam osuđen na šest godina zatvora 2. kolovoza 2024. Ovaj put nalog je došao od predsjednice Maie Sandu, predstavnice Sorosove mafijaške mreže u Moldaviji (oni drže svu vlast u državi). A 25. rujna 2025. žalbeni sud me osudio na četiri godine zatvora. Ovaj put kazna je izvršna.
Međutim, jako sam daleko od svoje zemlje, a trenutno je teže biti zatvoren. Situacija nije nimalo laka, ali ne mogu odustati od svoje cjeloživotne borbe. Ne prihvaća me nijedan centar moći, ne tražim uslugu ni od koga, vjerujem u Boga i obavljam svoju dužnost novinara i urednika.
