Tisuće Kubanaca su se 16. siječnja, kretale obalnom avenijom Maceo, Malecon u Havani do mjesta Tribuna Antiimperialista na trgu Plaza de la Dignidad, kako bi odale počast sunarodnjacima poginulim prilikom otmice venezuelskog predsjednika, njih trideset i dvoje.
Slične slike okupljanja i počasti mogle su se vidjeti i u ostalim kubanskim gradovima nakon što su posmrtni ostaci dopremljeni u zemlju. To nije bio prosvjed, to je bilo iskazivanje poštovanja ljudima.
Kad se na javnom mjestu okupi tako velik broj ljudi kako bi iskazali zadovoljstvo, nezadovoljstvo, počast ili tugu i lokani i svjetski mediji to obično poprate uz nekakav komentar, no ovo je u zapadnim medijima prošlo gotovo pa nezapaženo jer valjda dovoljno ne potresa svijet, budući da na ulicama nema krvi i suzavca. Same suze same nisu baš neki razlog za medijski interes, osobito ako nisu skladu s “našim interesom”. Prošlo bez osvrta i bez komentara kao nešto usputno i nebitno, kao uostalom i ukupna kolateralna šteta – pogibija svih stotinjak ljudi u napadu na Venezuelu.
Valjda se misli da se radi o iskazivanju poštovanja na “krivom” mjestu, u “krivo” vrijeme, za “krive” ljude, protiv ” krivog” nasilja.
Izvori informacija mogu biti različiti. Što ih više pročitamo, veća je vjerojatnost da bolje shvatimo svijet.
http://www.cubadebate.cu/especiales/2026/01/16/cronica-de-una-manana-de-enero/
