Evo zašto James Lindsay tvrdi da je woke agenda zapravo komunizam 21. stoljeća, piše Andrija Klarić.
U ovoj epizodi Slobodnih odlučio sam napraviti nešto jednostavno, ali danas rijetko: uzeti pojam koji svi bacaju okolo (“woke”) i ogoliti ga do kraja — definicija, korijeni, mehanizmi, taktike i, najvažnije, kako ga prepoznati kad vam uđe u školu, medije, posao, politiku, pa i obitelj.
Zato sam otišao na “mjesto rođenja” — Sjedinjene Američke Države — i pozvao čovjeka koji se time bavi profesionalno, punim radnim vremenom: Jamesa Lindsayja. Razgovor je bio gust, brz i sadržajan, pa ću ga ovdje prenijeti temeljito, u prvom licu — da ništa ne pobjegne kroz pukotine.
Tko je James Lindsay i zašto je relevantan
Odmah na početku tražio sam da se predstavi jasno i bez mita o “stručnjaku s TV-a”. Lindsay kaže da je završio fiziku, nastavio matematiku i doktorirao matematiku. Početkom 2010-ih ulazi u filozofiju znanosti, a zatim “otkriva woke” promatrajući kako (po njegovu opisu) feminističke struje preuzimaju sve što je u društvu tada postajalo “intelektualno zanimljivo”.
Ključna prekretnica mu je projekt koji je radio s Peterom Boghossianom i Helen Pluckrose: Grievance Studies Affair (2017.–2018.), u kojem su poslali 20 “podvaljenih” radova u časopise iz rodnih, rasnih i srodnih “woke” studija kako bi testirali akademsku rigoroznost i ideološku zarobljenost tog područja. Nakon toga, kaže, woke proučava profesionalno.
Godine 2020. Lindsay i Pluckrose objavljuju knjigu Cynical Theories, koju navodi kao široko prevedenu (oko 30 jezika) i distribuiranu globalno. Uz to vodi New Discourses, platformu kojom — kako kaže — “objašnjava što brže, kako uči”.
Njegova definicija: woke kao “komunizam 21. stoljeća” kroz politiku identiteta
Pitao sam ga da definira woke što jednostavnije. Njegov odgovor je namjerno provokativan i maksimalno kratak: “woke je komunizam 21. stoljeća” — preoblikovani marksizam kroz politiku identiteta. Riječ “woke” doslovno sugerira da ste se “probudili” za neku istinu, a ta “istina”, po njemu, glasi: stari klasni sukob iz marksizma (buržoazija vs. radnici) navodno se zapravo odvija kroz mnoge osi društva — muškarci vs. žene, hetero vs. gej, crni vs. bijeli, građani vs. imigranti… i to svuda, istodobno.
Ključna poanta koju stalno vraća: to je isti obrazac antagonizma, isti osjećaj otuđenosti i zavisti, isti impuls “preuzimanja sredstava za proizvodnju” — samo premješten iz ekonomije u kulturu.
Na pitanje odakle to dolazi, kaže: primarno iz kritičke teorije, uz elemente postmoderne, a sve to u širem okviru onoga što naziva zapadnim marksizmom (za razliku od istočnog marksizma koji je naš dio Europe osjetio do 1990-ih). Po njegovu opisu, zapadni marksizam se nije “prodao” Zapadu kao gola ekonomija, pa je ušao kroz kulturu: rušiti iznutra, umjesto izvana revolucijom.
Mehanizam: moralni okvir “tlačitelj–potlačeni” i “epistemičko” (tko smije znati)
Ovdje smo došli do najpraktičnijeg dijela: kako to “radi”. Lindsay tvrdi da woke funkcionira tako da ljude uvjeri u moralnu priču:
- jedne da su privilegirani (krivnja: “imaš moć jer si muškarac/bijelac/državljanin…”, ovisno o zemlji),
- druge da su zakinuti i ugnjetavani sustavom (npr. sistemski rasizam, “nepravedna” pravila državljanstva itd.).
Iz toga se gradi moralni poredak u kojem “privilegirani” navodno ne mogu vidjeti istinu jer je njihovo znanje “usmjereno na vlastitu korist”, dok “potlačeni” imaju važnija znanja jer su “izvan sustava”. Tu ulazi ono što naziva epistemičkim aspektom: prednost se daje “podređenim znanjima”, “autohtonim znanjima”, “stanovišnim znanjima” i sličnim kategorijama — ukratko, status znanja veže se uz identitet i poziciju moći.
Postkolonijalna teorija: migracije, krivnja i logika “otkupa”
Kako smo pričali o migracijama, Lindsay postkolonijalnu teoriju opisuje kao okvir koji kolonizaciju tumači kao nametanje “ilegitimne vlasti” i kulturnog pogleda, što se danas mora “odbaciti”. Kao jednog od ključnih izvora navodi Frantza Fanona i njegovu knjigu The Wretched of the Earth: Fanon (kako Lindsay prepričava) govori o povratu identiteta kroz nasilje nad kolonizatorom.
U razgovoru sam ga pritisnuo: znači li to da se današnje migracije predstavljaju kao svojevrsna “naplata” kolonijalne prošlosti? On kaže da se u praksi često koristi upravo takva logika: “krali ste, pa imamo pravo doći i uzeti natrag”. Spominje i predgovor koji je za Fanona napisao Jean-Paul Sartre, uz poruku (parafraziram) da “oni koje ste kolonizirali dolaze po svijet”, pa elite, iz straha ili krivnje, biraju politiku “iskupljivanja”.
Njegova tvrdnja je gruba: cilj je proizvesti krivnju kod “tlačitelja” i otuđenost kod “potlačenih”, kako bi prvi bili spremniji “izdati vlastito društvo” radi olakšanja krivnje, a drugi poželjeli revoluciju i “otimanje vlasti”.
Dotakli smo se i Amerike: kaže da je politika ilegalne imigracije u Sjedinjenim Američkim Državama bila snažna točka sukoba, te navodi da je Donald Trump to “zaustavljao”, dok u Europi vidi situaciju kao “goru” i dugotrajniju. Usput spominje primjer priče koja se “upravo odvija” u Minnesoti kao ilustraciju društvenog konflikta.
“Agitacija bez izlaza”: što god napraviš — kriv si
Jedan njegov obrazac koji se ponavlja: woke, kao marksistička agitacija, stavlja ciljanu stranu u “loš položaj” gdje gubi što god učini. Ako ne provodiš zakone — “pregazit će te”. Ako provodiš zakone — “tiranin si”. Zatim ide mobilizacija protiv policije, etikete (Gestapo, nacisti…), i širenje moralne panike. On to uspoređuje s trikovima iz sovjetske prakse (20-e, 30-e), uz reference na obrasce koji su se provodili u dijelovima istočne Europe.
“Korenizacija”, DEI i zamjena meritokracije
Ovdje razgovor prelazi s teorije na institucionalnu praksu. Lindsay uvodi sovjetski pojam “korenizacija” kao analogiju: preferencijalno uključivanje “autsajdera” uz moralnu zaštitu od kritike (“kako se usuđuješ kritizirati…”, nekad “velikoruski šovinizam”, danas rasizam/seksizam).
Zatim sam tražio da u par riječi objasni DEI. On daje detaljan odgovor:
- Diversity (raznolikost): u njegovoj interpretaciji znači dovesti “protivhegemonijsko”, tj. radikalne aktiviste koji su “različiti” od postojećeg sustava (povezuje s Antoniom Gramscijem i pojmom hegemonije).
- Inclusion (uključenost): “uključuje” ono protiv većinske kulture, a “isključuje” ono što se smatra hegemonijskim (npr. domaći državljani, većinska kultura, muškarci, bijelci — kako on navodi).
- Equity (pravičnost): najproblematičnija riječ jer zvuči kao jednakost, ali on je opisuje kao mehanizam “prilagodbe udjela” radi izjednačavanja ishoda među skupinama — što vidi kao opravdanje prisilne preraspodjele resursa i prilika (posebno zapošljavanja).
Njegova šira tvrdnja: DEI postaje okvir kojim se radikalni aktivisti ugrađuju u institucije (obrazovanje, mediji, pravo, medicina…), a meritokracija se potiskuje.
“Dugi marš kroz institucije”: zašto je obrazovanje glavna meta
Tu smo otvorili dio koji je meni osobno najvažniji jer objašnjava kako ideja postaje norma. Lindsay kaže: krajem 60-ih pokušali su “izravno” kroz nerede i pobune, ali to u Americi nije prošlo (navodi primjer Detroita kao simbol dugoročnog razaranja). Nakon toga dolazi strategija ulaska u struke i institucije.
Kao ključnog arhitekta navodi Herberta Marcusea i njegovu ideju “dugog marša kroz institucije”, uz referencu na knjigu Counterrevolution and Revolt (1972.), gdje se posebno naglašava ulazak u obrazovanje na svim razinama. Logika: u razvijenim društvima profesionalne klase prolaze kroz sveučilišta, pa kontrola obrazovanja znači kontrola budućih odvjetnika, novinara, liječnika, svećenika/pastora, političara…
Zatim spominje Henryja Girouxa, koji se, kako Lindsay tvrdi, početkom 80-ih “hvalio” da je uveo oko 100 radikala na stalna mjesta na fakultetima obrazovanja širom Sjeverne Amerike. Cilj: promjena pedagoških fakulteta, pa onda i cijelog sustava.
Tu dolazimo do Paula Freirea i njegove ideje da obrazovanje nije primarno stjecanje znanja nego politička pismenost: školski sadržaj postaje sredstvo za usvajanje političkog tumačenja stvarnosti. Lindsay daje primjere “kako lekcija postane politika”: matematički zadatak o vožnji pretvori se u raspravu o ekologiji; priča o “mami i tati” pretvori se u raspravu o feminističkim/ seksualnim temama; a to se prodaje kao “oslobođenje” i kasnije preimenuje (kritička pedagogija → kulturno relevantno obrazovanje, itd.).
Najjači dio: Freire, prema Lindsayu, uvodi marksističku teoriju znanja — tko smije biti stručnjak i što se priznaje kao znanje. Umjesto “znanja stručnjaka”, uzdiže se “proživljeno iskustvo” kao jednako vrijedno. Lindsay to opisuje kao mehanizam kojim se ljudi “indoktriniraju” da svoje iskustvo tumače kroz marksistički okvir i zatim “agitira” u društvu.
Kritička teorija rase: “rasni marksizam”
Kad smo došli do kritičke teorije rase, Lindsay je naziva rasnim marksizmom i izravno je mapira na strukturu Komunističkog manifesta: tlačitelji protiv potlačenih, povijest kao borba, avangarda koja vodi preobrazbu društva. Samo se mijenjaju uloge: “bijelci” umjesto buržoazije, “nebjelci” (posebno crnci, kako navodi) umjesto proletarijata, “bjelačka nadmoć” kao ideologija umjesto kapitalizma…
Kao primjer institucionalizacije takvog pristupa spominje ideju sveprožimajuće državne agencije koja bi procjenjivala politike i postupke prema tome proizvode li “rasizam” ili “antirasizam”, navodeći Ibrama X. Kendija i njegovu knjigu How to Be an Antiracist. Lindsay to interpretira kao “diktaturu proletarijata” prepakiranu u rasni okvir.
Na moje pitanje o Europi i demografiji (hoće li “bijelci” biti meta), odgovara oprezno: budućnost je teško predvidjeti, ali kratkoročno kaže da su “bijelci, muškarci i domaći državljani” na udaru intersekcionalnih koalicija. Uspoređuje s povijesnim ciklusima u Sovjetskom Savezu: pokušaji razbijanja društva kroz identitetske napetosti, pa kasnije zaokret (spominje “rusifikaciju” i ironiju doktrine “prvi među jednakima”).
Feminističke teorije: “najkompleksnije” — i zašto su postale ulazna točka
Lindsay kaže da je feministička teorija najkompleksnija i pravi razliku između opće, “rječničke” ideje jednakih prava žena i radikalnijih teorija, uključujući marksistički feminizam koji društvo tumači kao sukob muškaraca (tlačitelja) i žena (potlačenih) kroz sustav “patrijarhata”. To smatra destruktivnim jer pretvara odnos muškarca i žene — temelj obitelji — u antagonizam.
Ono što je ovdje strateški bitno: tvrdi da su mnoge druge woke teorije prošle “kroz prizmu feminizma” da bi bile prihvatljivije zapadnoj publici. Po njemu, feminizam je postao svojevrsno središte kroz koje se rase, kolonijalizam, rodna i queer pitanja “pakiraju” i šire — često ciljajući mlađe, ranjive skupine.
Napad na obitelj: “mora biti” — jer je obitelj najotpornija institucija
Ovdje Lindsay ne okoliša: kaže da se obitelj mora napasti jer je temeljna jedinica društva i jer je ključna za prijenos kulture i vrijednosti između generacija. Zapadni marksisti su, kaže, fokusirani na to kako kultura prelazi s roditelja na djecu, s učitelja na učenike, sa svećenika na vjernike. Ako želiš revoluciju, moraš poremetiti te prijenose.
Dodaje još jednu “prljavu” taktičku poantu: u obitelj se teško infiltrirati, pa je lakše razbiti obitelj nego je preuzeti. Medije, školstvo i crkvu — kaže — možeš infiltrirati; obitelj ne, pa se zato cilja rastavljanje obitelji i prebacivanje odgoja na druge institucije (država, škola).
Queer teorija i rod kao “izvedba”: sukob u kući kao politički alat
Lindsay queer teoriju opisuje kao najvažniji napad na obitelj jer (kako tvrdi) cilja djecu i koristi njihovu ranjivost. Mehanizam koji opisuje ide ovako:
- dijete se potiče da preispituje identitet (rodni identitet, seksualnost) “izvan onoga što se smatra normalnim”,
- kad dijete dođe kući s novom samodefinicijom, roditelj reagira (šok, briga, negiranje),
- nastaje sukob, a institucije/država se postavljaju kao “zaštitnik” djeteta,
- posljedica može biti emocionalno, a po njegovu opisu ponekad i fizičko odvajanje djeteta od roditelja kroz zakone i procedure.
On to opisuje kao namjerno stvaranje konflikta i prekid veze roditelj–dijete.
Kad smo prešli na ideju da je “rod izvedba”, Lindsay je povezuje s Judith Butler i konceptom performativnosti (spominje J. L. Austina). Daje analogiju: kao što sudac “izvodi” ulogu kad obuče togu i uđe u instituciju, tako ljudi navodno “izvode” rodne uloge kroz svakodnevno ponašanje. Iz toga slijedi teza: stabilne muške i ženske uloge su društvene izvedbe koje se mogu namjerno “poremetiti” (spominje drag kao prenaglašenu izvedbu i kao oblik društvene kritike).
Njegov zaključak o toj liniji: to je taktički alat queer teorije kojim se ruši stabilnost kategorija “muško/žensko” i širi prostor identitetskih opcija, a politički učinak vidi u proizvodnji konflikta u obitelji i društvu.
Intersekcionalnost: “ujedinjeni front” identitetskih linija
U završnom teorijskom dijelu razgovora došli smo do intersekcionalnosti. Lindsay je opisuje kao alat koji spaja različite linije “opresije” (spol, rasa, klasa, imigracijski status, seksualnost…) u jednu koherentnu priču: svi oblici ugnjetavanja su “ista stvar” i potječu iz jednog sustava. Po njemu, u komunističkom žargonu to je način izgradnje ujedinjenog fronta — koalicije različitih identitetskih skupina koje dijele logiku tlačitelj–potlačeni.
“Društvena pravda”: od individualnih prava prema “skupnim pravima”
Kad smo dotaknuli “društvenu pravdu”, Lindsay priznaje da termin povijesno ima drugačije korijene, ali tvrdi da je u woke praksi “prisvojen” i preusmjeren prema programu faktičke jednakosti: ne samo ekonomske, nego kulturne, društvene, profesionalne — “u svakoj sferi”. Ključna razlika koju naglašava: umjesto individualnih prava, fokus je na “skupnim pravima” i na izjednačavanju ishoda među skupinama. U njegovoj interpretaciji, to je inherentno nepravedno prema pojedincu jer ga reducira na prosjek skupine kojoj pripada.
Kako prepoznati woke: “jedno pitanje” i jedan test
Za kraj sam tražio ono najvažnije: kako prosječan čovjek to prepozna u životu, bez doktorata iz teorija? Lindsay kaže nešto što će kod nas mnoge nasmijati, a neke i zaboljeti: u Hrvatskoj smo, kaže, možda bolji u tome nego u Americi jer smo iskusili komunizam. Njegov “brzi test” glasi: ako vam izgleda komunistički, vjerojatno i jest.
Zatim daje praktičniji kriterij: woke prepoznaješ ako se temelji na ideji tlačitelja nasuprot potlačenima, vezanoj uz sistemsku moć, i ako je “rješenje” preraspodjela prilika, pristupa, moći i resursa između identitetskih skupina. Nije bitno koji identitet — obrazac je isti.
Moj završni komentar: “janjetina izvana, vuk iznutra” — i hrvatski primjeri
U završnoj riječi emisije rekao sam publici ono što i ovdje ponavljam: tema je velika, vremena je uvijek premalo, i zato vrijedi čitati i provjeravati izvore. Podsjetio sam i na dokumentarac “Ispod janjeće kože” u kojem sam ranije gostovao s Julie Behling, uz metaforu da se izvana često nudi “janjetina”, a iznutra se skriva “vuk” — neomarksizam/neokomunizam, kako ga tko želi nazvati.
Dao sam i nekoliko “svakodnevnih” signala koji, po mom mišljenju, upućuju na isti obrazac: kad čujete da “društvo” treba sve više sudjelovati u odgoju djece; kad se izbori počnu tumačiti kao mehanizam kvota (“mora biti jednako muškaraca i žena”), umjesto biranja najboljih predstavnika; kad privilegije postaju vezane uz pripadnost skupini; ili kad se u zdravstveni odgoj guraju sadržaji koji su tradicionalno domena obitelji.
Zaključio sam vrlo jednostavno: ako je Lindsay u pravu — a u mnogočemu sam rekao da i sam vidim sličan obrazac — onda gledamo novu verziju starog komunizma. A povijest nas, nažalost, uči kako takvi eksperimenti završavaju kad se nešto “neprirodno” pokušava nametnuti silom: otpor, sukob, i uvijek žrtve. I zato je jedina razumna obrana: razumjeti, prepoznati, pa onda odlučiti želimo li takvu budućnost ili se držimo “starih” moralnih orijentira koji su se kroz vrijeme pokazali održivima.
