Kada ga nema, život se ne raspadne odjednom, nego polako, kroz sitne kompromise sa samim sobom koji se s vremenom pretvore u potpuni gubitak identiteta.

Osoba bez samopouzdanja ne živi svoj život, nego reagira na tuđi. Ona se uspoređuje, prilagođava, kopira i traži potvrdu izvana jer iznutra nema sidro. Zato danas vidimo mase ljudi koje fizički izgledaju slično, emocionalno su prazne i mentalno zbunjene.

Trendovi se mijenjaju, ali nesigurnost ostaje ista. Samo mijenja oblik. Posebno je to vidljivo kod žena koje su zamijenile unutarnji rad brzim estetskim rješenjima.

Plastične operacije često nisu problem same po sebi, nego simptom. Simptom dubokog nezadovoljstva sobom i uvjerenja da će promjena lica ili tijela donijeti mir u glavi. Neće. Kompleksi se ne operiraju, oni se razotkrivaju i nadilaze. Najopasniji trenutak u životu nije kada netko nema samopouzdanja, nego kada ne shvaća da ga nema.

Tada počinje živjeti po tuđim pravilima, mjeriti se po tuđim standardima i sramiti se onoga što jest.  Ironija je brutalna često se sramimo pred ljudima koji nemaju ni dubinu, ni znanje, ni svijest, ali imaju glasnost i drskost.

Tek kasnije shvatimo da smo se godinama umanjivali zbog tuđih ograničenja. Samopouzdanje dolazi tek kada prestaneš tražiti odobrenje od onih koji te nikada nisu razumjeli. Kada shvatiš da nisi bio „previše“, nego okružen premalo svjesnima.

Kada vidiš da si svoje komplekse gradio u odnosu na ljude čiji su kapaciteti objektivno niži od tvojih. U tom trenutku ne dolazi bijes, nego smijeh i olakšanje. Bez vjere u sebe, čovjek je lak plijen. 

Za trendove, za manipulaciju, za tuđa mišljenja. S vjerom u sebe, čak i tišina ima težinu. Samopouzdanje nije arogancija, nego jasnoća. Nije uvjerenje da si bolji od drugih, nego spoznaja da ne moraš biti ništa drugo osim ono što jesi i tek tada prestaješ glumiti. Prestaješ se prilagođavati. Prestaješ se sramiti. Život, prvi put, počinje odgovarati na tebe onako kako ti odgovaraš sebi.