Obvezno HPV cjepivo u Hrvatskoj i pitanja koja službena medicina izbjegava, piše Andrija Klarić.
HPV cjepivo, obveza i odgovornost: kako je izgledao moj razgovor s Mary Holland
Ako Vlada najavljuje obvezno cijepljenje protiv HPV-a, ja nemam luksuz “prepustiti to institucijama”. Moram kopati. Moram tražiti dokumente. Moram pitati ono što drugi ne pitaju. I moram javno pokazati kako izgleda kad postaviš pitanje koje nije na popisu “dozvoljenih”.
Zato sam razgovarao s Mary Holland, suautoricom knjige “HPV Vaccine on Trial: Seeking Justice for a Generation Betrayed”. Ona se godinama bavi temom HPV cjepiva, pravnim posljedicama, kliničkim ispitivanjima i — najvažnije — pričama ljudi koji tvrde da su teško stradali nakon cijepljenja.
Kako je sve krenulo: “obveza” i moj sudar s hrvatskom “sigurnošću 100%”
Razgovor sam otvorio jednostavno: u Hrvatskoj se ozbiljno govori o obveznom HPV cjepivu. I prije nego što uopće dođem do Mary Holland, gledateljima sam pokazao kratak prizor koji meni govori više od tisuću PR priopćenja.
Razgovarao sam s jednom liječnicom koja javno promovira HPV cjepivo i kaže da je predložila Vladi da ono postane obvezno. Pitao sam je o onome što sam ranije čuo od Aarona Sirija (američkog odvjetnika koji godinama vodi sporove i traži dokumente od institucija): o pitanju placeba u ispitivanjima i o usporedbama koje se rade u sigurnosnim studijama.
Njezin odgovor bio je munjevito samouvjeren: placebo je “uvijek” korišten, cjepivo je “jedno od najsigurnijih na svijetu”, dano je “948 milijuna doza” i “nije prijavljena nijedna nuspojava”, a moja pitanja su se odjednom pretvorila u navodnu provokaciju. Kad sam zatražio konkretan dokaz i referencu — razgovor je praktički prekinut.
To je trenutak u kojem sam odlučio: dobro, idemo korak dalje. Ako službena priča traži da šutim i klimam glavom, onda je moj posao upravo suprotan. Pogledate što sam do sada već pisao o tom razgovoru https://slobodnipodcast.hr/2026/01/30/gardasil-9-i-obavezno-cijepljenje-moze-li-se-proizvod-ocjenjivati-nepristrano-uz-ovakve-isplate/
Mary Holland: “Nije dokazano da sprječava rak”
Prvo što mi je Holland rekla bilo je brutalno jasno: po njezinim riječima, nikada nije dokazano da HPV cjepiva sprječavaju ijedan slučaj bilo koje vrste raka. Ne “možda”, ne “raspravljivo”, nego: nije dokazano.
Zašto to kaže? Jer, objašnjava, klinička ispitivanja nisu čekala rak kao ishod (što bi trajalo desetljećima), nego su koristila posredne ishode — promjene/lezije na vratu maternice (CIN i slične kategorije) kao zamjenu za “sprječavanje raka”. U njezinoj interpretaciji, to je temeljna zamjena teza: posredni pokazatelj se prodaje kao konačni dokaz.
Ona naglašava i još nešto što se u javnosti gotovo nikad ne kaže glasno: rak vrata maternice se u prosjeku javlja u kasnijoj dobi, a u razvijenim zemljama najveći rizik imaju žene koje ne idu na probir (Papa test), uz dodatne rizične čimbenike. Zato, tvrdi, nije postojala situacija “nema alternative” — probir je već postojao, a ubrzani postupak odobravanja smatra upitnim.
Fotografije i priče koje nitko ne želi gledati (ali roditelji moraju znati da postoje)
Zatim smo ušli u dio razgovora koji je emocionalno težak, ali ga nisam htio preskočiti. Holland mi je opisivala slučajeve iz svoje knjige i iskustva obitelji: tinejdžeri i mladi ljudi koji su, prema tvrdnjama obitelji, doživjeli teške posljedice nakon HPV cijepljenja.
Spominje djevojku koja se, prema opisu, nakon cijepljenja “vratila” na razinu malog djeteta u sposobnostima i funkcioniranju. Spominje mladu studenticu koja je umrla nakon treće doze te navodi da je obitelj kroz američki kompenzacijski program uspjela dokazati uzročnost u tom ograničenom sustavu. Opisuje mladića koji je nakon cijepljenja postao teško respiratorno ovisan o aparatu, a kasnije počinio samoubojstvo jer se osjećao kao teret obitelji. Navodi i slučaj djevojke koja je, zbog neprekidne i nesnošljive smetnje/boli nakon ozljede, također počinila samoubojstvo. Spominje i mladića koji je, po njezinim riječima, umro od srčanog udara u snu nakon doze.
Uz te priče spominje i prosvjede u više zemalja (Irska, Kolumbija i druge), naglašavajući da su se obitelji organizirale baš zato što su ozljede bile, po njihovom uvjerenju, previše očite i preteške da bi ih se ignoriralo.
To je onaj trenutak kad shvatiš: čak i da se ne složiš s interpretacijom, ne smiješ glumiti da te priče ne postoje. Odrasli razgovor počinje tamo gdje prestaje refleks “ne gledaj, nije ugodno”.
“Kako znamo da je to od cjepiva?” — mehanizmi, adjuvans i DNK kontaminacija
Postavio sam joj pitanje koje uvijek postavljam: dobro, kako znamo? Holland odgovara kombinacijom zdravog razuma i biološkog objašnjenja. Kaže: kad je dijete bilo zdravo, pa razvije čudne, onesposobljavajuće simptome nakon doze, a nakon nove doze se stanje pogorša do paralize ili smrti — obitelji često ne vide puno prostora za sumnju u slijed događaja.
Zatim ide dublje: ističe aluminijski adjuvans (AAHS) kao problem, govori o tome da je aluminij toksin i da se koristi kako bi “prodrmao” imunološki sustav. Opisuje tehnologiju virusu-sličnih čestica (VLP) i razliku između verzija cjepiva s više tipova. Također tvrdi da je u tim cjepivima “dokazana kontaminacija DNK” te naglašava da to nije ono što ljudi očekuju kad im se kaže što je “u bočici”.
Ovdje je važno reći: ona ne govori jezikom “možda”. Govori kao netko tko je uvjeren da su rizici sustavno umanjivani, a šteta sustavno potiskivana.
Danska: “rečenica o placebo slanoj vodi” i dvije studentice
Jedan od najkonkretnijih dijelova razgovora bio je njezin opis kliničkih ispitivanja u Danskoj. Prepričala mi je priču o dvjema mladim ženama koje su ušle u ispitivanje kao studentice, zbog naknade, uvjerene da je sve već “dokazano sigurno”. Tvrdi da je u dokumentima stajalo da je placebo slana voda, ali da to, prema njezinoj analizi, nije bilo istinito, jer “pravi inertni placebo” nije korišten kako ljudi zamišljaju.
Po njezinoj priči, obje su razvile teške i dugotrajne zdravstvene probleme, morale su napustiti studij i posao, a kasnije su se povezale kroz sustav podrške. Spominje i činjenicu da su u Danskoj osnovane klinike specijalizirane za mlade s problemima nakon HPV cjepiva — što je, ako ništa drugo, znak da se tamo problem barem formalno priznao kao nešto što zahtijeva posebnu medicinsku pažnju.
Što ona smatra “ključnom prijevarom”: posredni ishodi i “negativna učinkovitost”
U srži njezine kritike stoje dva elementa: što se mjerilo i s čim se uspoređivalo.
Prvo: kaže da se mjerilo sprječavanje lezija, a zatim se to marketinški prodavalo kao sprječavanje raka, iako velik postotak lezija spontano nestane. Drugo: tvrdi da su podaci iz ispitivanja pokazivali problem kod žena koje su već imale HPV infekciju ili antitijela — govori o mogućoj reaktivaciji i čak razvoju ozbiljnijih promjena, što naziva “negativnom učinkovitošću”.
Ovo je moment razgovora u kojem postaje jasno koliko se svijet prosječnog gledatelja i svijet regulatorne statistike mogu razići. Jedno je reći “štiti”, a drugo je definirati što točno znači “štiti” i u kojoj populaciji.
Placebo koji to nije: aluminij u kontroli i “novi medicinski događaji”
Holland inzistira na točki koja se stalno vraća u raspravama o cjepivima: tvrdi da u velikom dijelu ispitivanja nije bilo inertne placebo skupine, nego su kontrolne skupine dobivale pripravke sa sastojcima koji mogu imati biološki učinak (uključujući aluminij i druge komponente), samo bez antigena. To, kaže, čini usporedbu “lažnom” jer zamagljuje signal nuspojava.
Još jedna stvar koju tvrdi da su radili jest jezična manipulacija: umjesto da ozbiljne događaje nazovu nuspojavama, opisivali su ih kao “nova medicinska stanja”. Uz to navodi i organizacijski trik: puno malih centara i malo pacijenata po centru, tako da je teže uočiti obrazac.
Plodnost: pobačaji i urođene mane kao signal
Posebno sam je pitao o plodnosti, jer je to tema koja se prečesto tretira kao fusnota. Holland kaže da su u ispitivanjima tražili da žene ne budu trudne pri ulasku, ali da su neke ipak zatrudnjele te da su podaci pokazivali visoku stopu spontanih pobačaja i urođenih mana kod trudnoća nakon cijepljenja. Također tvrdi da joj se kasnije javljao veliki broj žena s problemima začeća i ponavljanim pobačajima.
Ne pišem ovo da bih presudio — pišem jer je to tvrdnja koja, ako je i približno točna, mijenja cijeli razgovor o “benefitu i riziku”.
Primjeri iz svijeta: Indija, Japan, Irska, Kolumbija, Australija
U drugom dijelu razgovora prošli smo kroz nekoliko zemalja koje Holland navodi kao primjere otpora ili kontroverzi.
- Indija: opisuje pilot-programe financirane donacijama i organizacijama, navodi ozbiljne probleme informiranog pristanka (djevojke označene “križićem”), ozljede i smrti te snažnu političku reakciju i izvješće parlamentarnog tijela, nakon čega je cjepivo godinama bilo blokirano.
- Japan: govori o tisućama prijavljenih teških slučajeva, javnim prosvjedima i povlačenju/zaustavljanju proaktivnog guranja, te posebnoj zabrinutosti oko plodnosti i šire javne rasprave.
- Irska: opisuje školsku primjenu, teške slučajeve i prosvjede roditelja, te navodi da je jedna djevojka ostala u invalidskim kolicima.
- Kolumbija: opisuje masovne nuspojave u školama, roditeljske blokade škola i spor koji je završio odlukom najvišeg suda protiv obveznog cijepljenja tim cjepivom.
- Australija: objašnjava ranu i masovnu primjenu kroz nacionalni ponos i domaće znanstvene figure, ali ističe da su podaci o navodnom padu raka upitni, te da postoje analize koje upućuju na rast stopa nakon uvođenja.
U toj globalnoj panorami meni je bilo važno jedno: kad jedna zemlja za drugom ima valove otpora, klinike, sudske procese ili javne pobune — ne možeš to jednostavno pomesti pod tepih s “948 milijuna doza i nula nuspojava”. To zvuči kao reklama, ne kao znanost.
CDC i “ponovna procjena”: doze se smanjuju, a pregled se uvodi svakih sedam godina
Dotakli smo se i aktualne američke priče: Holland opisuje da se preporuke za doziranje u SAD-u mijenjaju (od tri prema dvije, i dalje prema jednoj dozi) i naglašava da to “smanjuje rizik”, ali po njezinim riječima ne rješava problem, jer tvrdi da su neki stradali i nakon jedne doze.
Posebno ističe formiranje pododbora za preispitivanje HPV cjepiva i ideju da se svako cjepivo sustavno revidira periodično (spominje ciklus od sedam godina). Također navodi da su kroz pravne procese postale dostupne desetine tisuća stranica stručnih materijala, uključujući i izvješća više autora.
“Ako biste razgovarali s ministrom”: tri razloga protiv obveze
Pred kraj sam joj postavio hipotetsko pitanje: kad bi imala pet minuta s hrvatskim ministrom zdravstva, koja bi bila tri argumenta protiv obveze?
Odgovor je sažela ovako: (1) u ispitivanjima se ne prati rak kao ishod i zato, tvrdi, nije dokazano da sprječava rak; (2) tvrdi da postoje dokazi o teškim nuspojavama i smrti; (3) ističe snažan aluminijski adjuvans i toksičnost aluminija kao principijelni problem.
Što bi, po njoj, bilo “pošteno” istraživanje
U idealnom svijetu, kaže, sve bi se ponovno testiralo s inertnim placebom — pravom kontrolom bez biološkog učinka. Navodi i usporedbu koja ostaje u glavi: uspoređivati pripravke koji oba imaju biološki aktivne komponente je, po njoj, kao uspoređivati dvije marke cigareta i glumiti da si time dokazao da su cigarete bezopasne.
Također predlaže usporedbe u populaciji: usporediti mlade koji su primili HPV cjepivo i one koji nisu, te zdravstveno mapirati razlike. Njezina tvrdnja je da bi se razlike vidjele.
Novac i poticaji: zašto se “obveza” uopće pojavi kao ideja
Najnezgodniji dio razgovora za sustav je onaj o novcu. Holland otvoreno govori o poticajima farmaceutske industrije, o sukobima interesa i o tome da javnost najčešće ne vidi financijske tokove koji mogu utjecati na preporuke.
Ja sam na to dodao svoju hrvatsku dimenziju: ako kompanija javno objavljuje koliko financira pojedine organizacije i pojedince (što je legalno, zato i pišu), onda je legitimno postaviti pitanje: može li netko tko prima novac od proizvođača biti objektivan procjenjivač tog proizvoda?
Što sam ja želio da gledatelj ponese iz ove emisije
Moja namjera nije bila “pobijediti” Mary Holland u raspravi niti proizvesti emocionalni šok. Moja namjera je bila napraviti nešto jednostavno: otvoriti prostor za pitanja koja se u Hrvatskoj pokušavaju unaprijed zatvoriti.
Jer kad netko kaže “100% sigurno” i “nula nuspojava” — to nije znanstveni govor, to je reklamni slogan. A kad na reklamni slogan odgovoriš dokumentom ili pitanjem, i dobiješ etiketu “provokatora” — onda znaš da smo se opasno približili modelu u kojem se građane tretira kao publiku, a ne kao vlasnike vlastitog tijela i vlastite djece.
Na kraju, Mary Holland je rekla nešto s čim se možete slagati ili ne, ali to je srž cijele priče: ako netko želi to cjepivo i ako je dovoljno informiran, to je njegov izbor — ali, po njezinom stavu, nikad ne smije biti obvezno.
I ja ću dodati svoje: ja nemam financijski interes. Meni je interes istina i zdravlje djece. Ako netko ima dokaz da je nešto što sam rekao pogrešno — ja sam prvi koji će to objaviti, ali uz isti uvjet koji tražim od svih: donesi dokaz.
Link na cijelu emisiju
Cijelu emisiju pogledajte ovdje:
Izvor
