Punch je zato utjehu pronašao u jednoj plišanoj igrački, koju je nosio svuda sa sobom. A onda, kad je malo porastao i osjetio što je to prvi zagrljaj i biti dio neke grupe, on se i dalje vraćao svojoj plišanoj igrački. O, koliko bismo mi ljudi mogli učiti od njega. O sebi, životu u zajedništvu, onim najdubljim osjećajima.

Ovo je priča o pripadanju. Priča svakog od nas. Moraš imati nekoga, pa makar to bio i samo plišanac. Nekoga na čije se rame možeš osloniti i u čiji se zagrljaj uvijek možeš uvući kad ti je teško. 

Pogotovo sada kad je svijet postao hladniji nego prije. Kada te odbace i tvoji najbliži. Teška je bol usamljenosti. 

Pitanje tko će ostati s tobom dok budeš prolazio boli života. Svakako, nekoga moraš imati. Ili makar vjerovati da nekoga imaš.