Jučer sam zastala na jezeru i nekoliko minuta promatrala ovaj prizor pred sobom. Kupala me je neizmjerna zahvalnost što uopće mogu biti dio tog djelića bivanja i što mi ova bića dopuštaju da boravim u njihovoj blizini.
Potom sam krenula dalje s toplinom u grudima. Pas je imao šapice blatnjave od trčanja po rubu jezera, a jedan ga je mladić u bijelim hlačama pozvao da ga pomazi. Rekla sam da su šapice blatne prije nego je ovaj od radosti skočio na njega.
“Znam”, rekao je mladić. Nasmijao se poput djeteta. I mrlja se na hlačama smijala.
U najdražoj slastičarnici nešto kasnije, dijeleći s najstarijim djetetom sočni kolačić, izmijenjene su duboke, smislene misli. Bilo je čudesno i okrepljujuće. U tim trenucima nikad nisam mama, već promatrač jednog mladog bića kojem imam priliku služiti.
Dan je bio toliko dug zbog bivanju u sada.
Zahvalnost što postojim, dišem, volim i što sam voljena.
Utonula sam u snove potpuno ušuškana u krilo Života.
Kad smo prisutni, sve je tu i sve nas pokriva.
Kad nam je srce otvoreno, nema u kanalu šumova.
Otvorimo se u sada. Probudimo za sitnice.
Ljubim Te.
Hvala, Živote



