Na putovanjima su sva moja čula širom otvorena, a pažnja najdublje prisutna ovdje i sada.

Svakim se dahom tad poklonim drevnim građevinama i umjetnosti što je ovdje mnogo prije nas bivala i sigurno će još dugo nakon nas bivati.

Često dotaknem kamen neke katedrale, hrama ili druge građevine, poput danas Kosog tornja koji datira iz 12. stoljeća pa zatvorim na tren oči kako bih osjetila energiju.

Tad zahvalim što sam tu i u toj zahvalnosti kao da ostavim mali zalog.

Mali trag za one koji će kročiti jednom, kad mi odavde odemo, tim istim stazama i s istim udivljenjem kao ja sada gledati ustreptalog srca ljepote Svijeta, a ima ih.

Toliko da ne stanu u jedan Život.

Danas sam nakon nekoliko godina ponovno na Trgu čuda i još je čudesniji nego prije.

Imam osjećaj da su me dočekale nekadašnje stope i obećanje da ću se vratiti. Opet dajem isto obećanje s istom strašću.

U vibraciji u kojoj se nalazim od polaska na put sve se otvara u neizmjernoj ljepoti, podršci i lakoći.

Sve je kao božanskom rukom podešeno i čuvano. Nikad ovo ni ovako.

Dobila sam na dar predivni rukom rađeni rokovnik. U njega zapisujem sve vrijeme zahvale i namjere.

Oduvjek sam tako činila, srca predanog Životu.

Život se samo otvarao.

To je Tvoje, koliko i moje.

Pronađi u svakom danu razlog za radost. Vjeruj mi – Život će Ti se početi radovati.

Nikad više ništa biti isto neće.

A Tebi, po ne znam koji put, HVALA ŽIVOTE!