- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Znam. I tebi je teško gledati kako loši ljudi bolje prolaze u životu od onih dobrih i kako dobri ljudi stalno doživljavaju neke nove nepravde.
Teško je gledati ljude koji glume, varaju, pretvaraju se da su nešto što nisu ili čine drugim ljudima zlo podmećući im zamke i začudo – nikakve im se loše stvari ne događaju u životima. Nije da bi netko to htio ili poželio, jer nije dobro nikome željeti zlo, pa čak ni zlim ljudima, ali kad se sjetiš one narodne mudrosti da se sve vraća i plaća, vidiš da nisu ni sve narodne mudrosti uvijek u pravu.
Ti misliš kako se sve vraća i plaća, kad ono gledaš kako ti pokvareni ljudi koji nisu zaslužili život kakav žive, jer su na pokvaren način stekli to što su stekli, jačaju, rastu i stječu društveni ugled i kako u njihovim životima iz dana u dan sve kreće na bolje pa se još imaju potrebu i hvaliti s time ostalim smrtnicima, što je posebno iritantno vidjeti na društvenim mrežama. Uzalud se pitaš gdje je pravda. Nemoj se zamarati s time, već shvati da se za pravdu trebamo sami izboriti.
Možda potajno maštaš o životu kakvim ti pokvarenjaci žive, ali to nije tvoj život i prestani razmišljati o tome istog trena. Ti nikada ne bi činio to što oni čine kako bi ostvario svoje ciljeve niti ćeš to ikada moći činiti i zato jednostavno shvati da je nepravda sastavni dio života. Ne smijemo je uzeti zdravo za gotovo, nego se protiv nje trebamo boriti svim silama, ali ne smijemo dozvoliti da nas uzrujava, jer to šteti našem zdravlju. Ti ljudi svojom bahatošću i bezobrazlukom iritiraju druge ljude i negativno utječu na naše cjelokupno zdravlje.
Nemoj nikada pokušavati živjeti tuđe živote niti kopirati tuđe životne stilove! Ne vide se sve stvari. Puno je toga od nas skriveno. Ljudi izvlače na površinu nešto s čime bi se mogli pohvaliti i izazvati kod nekoga zavist. No, nitko ne zna što se doista zbiva u svakome čovjeku kada je njegov osmijeh raširen od uha do uha. Možda taj čovjek plače u sebi. Tko zna….
Nitko ne zna kako se doista taj čovjek osjeća kada su njegovi džepovi puni, a jedino on zna kako ih je napunio. Pitanje je ima li taj čovjek savjest i peče li ga ikada?
I, pitanje je kako se taj čovjek osjeća kada je oko njega hrpa neiskrenih ljudi premazanih svim mastima koji mu samo laskaju, dodvoravaju mu se i hvale ga iz nekog svog interesa, a ne zato što ga iskreno vole. Već sutra će ga zaboraviti ako im više neće biti od koristi. A bude li taj isti čovjek pokušao tražiti bilo kakvu uslugu od tih istih ljudi kojima je on bio od koristi, neće naići na razumijevanje, jer oni koji uzimaju nisu istodobno i oni koji daju. Oni znaju samo iskorištavati druge, ali ne i davati drugima ili dijeliti nešto s drugima. To su ljudi koji ti ne bi dali griz sendviča, a kamoli čašu vode, makar skapavao od žeđi pred njihovim očima.
Dođe večer. I ostane čovjek sam. I s njim neke bitke koje kada se jednom izgube, više se nikada ne mogu dobiti. Biti ili ne biti čovjek? To je jedino pitanje koje ostaje. Kada sve druge dileme prođu i sve maske padnu. Ne obaziri se na tuđe živote, već ostani čovjek, to je velika stvar. Ostati čovjekom u moru neljudi veća je pobjeda od bilo koje druge i nešto što čovjeka ispunjava nekim posebnim zadovoljstvom, znatno većim od punih džepova.
