Faraoni su gradili piramide na leđima robova koji nisu imali ni ime ni izbor, feudalni vladari vezali su seljake za zemlju i uzimali im plodove truda nazvavši to poretkom i božjom voljom, crkva je stoljećima prodavala poslušnost kao vrlinu i siromaštvo kao put u nebo, a industrijalci devetnaestog stoljeća djecu su tjerali u rudnike i tvornice po šesnaest sati na dan nazvavši to radom i napretkom. Svaka era pronašla je vlastiti naziv za isti matrix sustav u kojemu mali broj onih na vrhu živi od rada onih na dnu, dok one na dnu uvjeravaju da je to prirodni poredak stvari i jedini mogući poredak, poredak koji treba štititi i braniti čak i kada te taj isti poredak uništava. 

Negdje krajem osamnaestog i osobito tijekom devetnaestog stoljeća toj staroj laži dali su samo sjajniji omot i snažniji zvučnik. Reci zbogom polju, zbogom selu, zbogom toj zaostaloj egzistenciji koja miriše na zemlju i znoj i dođi u grad gdje te čeka bolji život, veća plaća i sve ono o čemu si oduvijek sanjao. Milijuni su povjerovali u tu lijepo zapakiranu laž. Milijuni su otišli. I tako je, korak po korak, generacija za generacijom slijedila tu laž, kako bi matrix u konačnici naguzio cijele narode tako temeljito da su zaboravili da su ikad uopće i bili slobodni. 

Izgrađen je najsavršeniji i najokrutniji sustav kontrole koji je čovječanstvo ikada vidjelo – sustav u kojemu robovi ne samo da ne traže slobodu, nego je aktivno brane i napadaju svakoga tko im je pokuša ponuditi. Stari robovlasnik morao je plaćati čuvare, graditi zidove i nositi bič, dok moderni matrix ne treba ništa od toga, jer je najefikasniji zatvor onaj koji se gradi iznutra, u glavi, od prve školske klupe pa do mirovine. Nauče te da budeš poslušan, nauče te da radiš za ocjenu, nauče te da je tvoja vrijednost mjerljiva brojem sati koje si spreman žrtvovati za nekoga tko te ionako gleda samo kao stavku u proračunu.

Moderni čovjek radi dvanaest sati, jede hranu iz plastične ambalaže, diše zagađeni gradski zrak, a onda se u nedjelju navečer tjeskobno priprema za novi tjedan ropstva koji dolazi.

To nije život, to je kazna koju nitko nije izrekao naglas, ali koju svi poslušno izvršavaju s osmijehom na licu, jer su naučeni od malih nogu da je upravo to uspjeh i da je upravo to smisao postojanja.

Izgubi zdravlje, izgubi godine života, izgubi odnose s ljudima, izgubi sebe, ali ne izgubi radno mjesto, jer bez njega u ovom matrixu nisi ništa i nisi nitko, samo si još jedan kotačić koji je prestao biti koristan.

Najgore od svega nije ni iscrpljenost, ni izgubljeno zdravlje, ni godine koje ljudima prolete između ureda i kreveta. Najgore je to što su ljudi u ovaj sustav ušli dobrovoljno i što unutar njega ostaju s nekim čudnim ponosom. Pitajte bilo koga koliko radi i većina će vam odgovoriti s trunkom hvalisavosti u glasu, kao da broj izgubljenih sati mjeri njihovu vrijednost kao ljudskog bića, kao da je ponos na vlastitu iscrpljenost dokaz karaktera, a ne dokaz toga koliko duboko ih je matrix naguzio i koliko je taj program u njima ukorijenjen. 

Program matrixa je toliko dubok, toliko brižno građen kroz generacije, da ga njegovi nositelji više niti ne prepoznaju kao program. Njima je to jednostavno život, jedini mogući život koji poznaju, jedini normalni život i svatko tko misli drugačije mora biti lijen, naivan ili lud.

Čovjek koji odluči izaći iz toga gleda se kao čudak bez ambicije, a ironija je u tome da je upravo taj čovjek jedini koji je probio matrix i koji vidi stvarnost onakvom kakva ona doista jest.

Antropolozi su odavno zabilježili podatak koji bi trebao nagnati svakoga na razmišljanje. Lovačko-sakupljačka društva, ona koja su prema službenoj povijesti bila primitivna i zaostala, radila su prosječno tri do četiri sata dnevno kako bi podmirila sve svoje potrebe, dok je ostatak dana bio ispunjen zajednicom, odmorom, igrom i smislom koji moderni matrix rob traži po skupim tečajevima osobnog razvoja vikendom između dva radna tjedna.

Moderni čovjek, s desetljećima školovanja iza sebe i svom tehnologijom svijeta u džepu, radi više nego ijedno “primitivno” društvo u povijesti i pritom si može priuštiti sve manje, živi sve kraće u zdravlju i pati od anksioznosti i depresije kao nijedna generacija prije njega, jer tijelo i um su dizajnirani za ritam prirode, ne za ritam korporacije i matrixa koji od čovjeka isisa sve do zadnje kapi. Kad su mediji počeli izvještavati o tome da bi automatizacija i roboti mogli preuzeti rutinske poslove, logična bi reakcija bila olakšanje, napokon sloboda od onoga što čovjeka gazi i troši dok od njega ne ostane samo iscijeđena ljuska. Umjesto toga, ulice su se napunile strahom i ljutnjom, jer je prijetnja bila upućena samom identitetu matrix roba, identitetu čovjeka koji sebe definira kroz radno mjesto koje prezire, koji se boji slobode više nego ropstva, jer sloboda znači odgovornost, a ropstvo barem donosi sigurnost plaće na kraju mjeseca. To govori sve što trebate znati o dubini ove rane i o tome koliko je matrix uspio u svom naumu. 

Čovjek koji voli svoj kavez, koji grize ruku koja pokušava otvoriti vrata tog kaveza i koji uvjerava sebe da je kavez zapravo udoban stan, nije slobodan čovjek, to je savršeni matrix rob proizvod, čovjek kojemu su slobodu ukrali tako davno i tako sustavno da je zaboravio kako ona uopće izgleda. Jedini izlaz iz ovoga nije revolucija na barikadama niti politički manifest. Sustav se ne mijenja iznutra, jer je matrix i stvoren da se sam reproducira i sam brani od svakog tko mu zaprijeti. Jedini pravi izlaz je tih, osoban i konkretan: povratak zemlji, povratak zajednici u kojoj svaki čovjek doprinosi onim u čemu je zaista dobar, povratak permakulturi i uzgajanju vlastite hrane, povratak pravednoj razmjeni koja se temelji na povjerenju i međuovisnosti, a ne na dugu i strahu.

To je izlaz koji matrix ismijava upravo zato što se njega jedino i boji, jer čovjek koji hrani samoga sebe ne treba nikoga tko će mu prodavati hranu, čovjek koji ima zajednicu, ne treba nikoga tko će mu prodavati sigurnost, a čovjek koji ima smisao ne treba nikoga tko će mu prodavati sreću u ratama. Čovjek je jedina životinja koja plaća da bi smjela živjeti na planetu na kojemu je rođena. Niti jedna ptica ne plaća najam neba, niti jedan vuk ne duguje porez za šumu kroz koju trči, niti jedna riba ne mora opravdavati svoje postojanje tjednim izvješćem nadređenome. Netko bi rekao da je to civilizacija i napredak. Ja bih rekla da je to najdugovječniji i najdomišljatiji matrix koji je ikad sagrađen, ukrašen iluzijom izbora, obložen ratama koje nikad ne završavaju i čuvan ne zidovima nego strahom koji si svaki zatvorenik sam održava živim jer ga je matrix tako isprogramirao. 

 Kad na kraju svega zbrojite sve izgubljene godine, sve neprospavane noći zbog posla koji vas neće oplakati, svo zdravlje ostavljeno na radnome mjestu za nekog tko vas ionako gleda samo kao broj u tablici koji se lako zamjenjuje, koji je to luksuz koji je bio vrijedan svega toga? Koji sat, koji auto, koji stan, koja titula opravdava cijeli jedan ljudski život proveden u pokornosti matrixu koji vas nikada, ni u jednom trenutku, nije vidio kao čovjeka? 

Na to pitanje svaki čovjek mora odgovoriti sam, i to tiho, u onom rijetkom i dragocjenom trenutku kad isključi sve ekrane i ostane sam sa sobom i sa svojom savješću ako se uopće usudi biti toliko iskren prema sebi i ako je matrix u njemu ostavio dovoljno prostora za tu iskru slobodne misli.