- Sandra Rubić
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Nitko ne voli čuti ili shvatiti da nekome nije potreban. Jer dok god ga netko treba, on ima osjećaj vrijednosti. Po meni, to je žalosno… “Živim i postojim i vrijedim, ako me netko treba.” Krivo!
Kako moj život ide, svaki puta kada nekome ne trebam, a taj i dalje ima topli osmijeh za mene i želi biti uz mene, osjećam da je to autentično, pravo i da se uopće ne moram dokazivati ili činiti nešto posebno.
Ljudi pate na posebno, ekstra, neviđeno, potvrđeno… A na kraju ispada da svi oni koji su se “odrekli” tog “ekstra”, vrijede više od tone zlata… Negdje sam pročitala da je žena iznad pedeset samo trošak… To je izjavio muškarac u pedesetima. A što je on? Ili kad je stariji?
Čula sam da se do pedesete stvara, ali poslije stagnira. Možda u dobu kad je 60 godina bila duboka starost… Danas?
Otkad sam ušla u pedesete, ne prestajem sa Stvaranjem. Toliko se stvari i situacija i prilika promijenilo, da mi se sve te izjave, uglavnom iz ljudske gluposti, predrasuda i osjećaja manje vrijednosti, čine smiješnima.
Do pedesete sam bila “korisni robot”. Tek sada mogu donositi mnoge odluke, baviti se s čim god želim, biti s ljudima koje volim i odmoriti se koliko trebam. O da, ovaj svijet je jadan. I čovjek koji mu se dao, a to znači da mu je gospodar Ego, Pohlepa i Ljudska Glupost, i on je jadan.
Jer nema istinske radosti u sebi koju sam stvara, već mu je stvaraju drugi i ovisi o drugima.
Neki bi se mijenjali s političarima, tajkunima i direktorima uspješnih firmi. Ili sa susjedom koji vozi bolji auto. Ili s mlađima, ljepšima, glasnijima ili istaknutijima. Čemu? Pa takvi vrlo često samo jedu govna. (Bez isprike, jer nema boljeg prikaza stanja nekih ljudi op. a.). Ne svi. Svaka čast nekima… Ali takve ni ne vidiš ni ne čuješ.
Stala sam živjeti u 25.-oj i počela opet sada. Jedini život u tom periodu mogu pripisati svojoj djeci za koju sam disala i živjela. I nisam nikada prestala. Oni me više ne “trebaju”, ali stalno me traže za Prisutnost. Baš onako kako ja vidim svoju mamu, a donedavno i svog tatu: “samo ti budi tu”… Jer ih moje srce treba…
Kad srce djece više ne treba roditelja, onda je to neka jako žalosna posljedica svega od njihova rođenja do sada. Ali, u zdravim odnosima dijete-roditelj, njihova se srca uvijek trebaju. “Batali” druge… Sve one koji se koriste ljudima kao stvarima. Jer ne trebam ljude u onom smislu kao što svatko od nas treba wc- papir. A mnogi tako vide druge ljude.
Do svoje pedesete sam se pitala zašto me neki trebaju. Ne govorim o obiteljskom nasljeđu ili o bezuvjetnosti onih koje rodimo ili su nas rodili. Govorim o pridošlicama u naš život, koji su došli zbog materijalnog ili energetskog “punjenja”. Onih koji ne mogu pronaći svoje osobne utičnice, već iscrpljuju druge na razne načine: psihološke, emocionalne i “egotripovske” (nabijem ih…).
Gledajte, gospodo potrebita, egocentrična i s raznim ego-poremećajima, svi imamo svoje živote, svoje potrebe, svoje duševne zadaće. I nitko nije kriv što ste si umislili da zaslužujete “utičnice “, sluge i sluškinje, fanove ili pobornike. To je vaš problem. Vašeg mini mozga i vašeg mini srca. I mini duše…
Ili ćemo rame uz rame sijati i žeti, ili nećemo nikako. Hrana raste na polju. Ljudi nisu hrana. Ljudi su suborci, sudruzi i supružnici. Nisu hrana za one koji nikada neće napredovati unutar sebe.
Bolje da sam otrov, kad se netko želi sa mnom nahraniti. I tu nema suosjećanja ili žala. Nema trebanja. I to je korisno za obje strane. Samo što se jedna strana uvijek buni… Zato, uživajmo u zrelosti. U unutarnjem rastu i otvaranju tog predivnog srca, koje ima svatko, čak i potrebiti.
Živi i pusti druge da žive. Čak i one koji žive na tuđim jaslama. Duševnim, emocionalnim ili materijalnim. Tko se da, nek’ se da. A tko se ne da, taj je skužio stvar…
