Aleksandar Dugin: Geopolitika Trećeg svjetskog rata.
Mnogi analitičari sada predlažu hipotezu da je Treći svjetski rat već započeo i da smo u njegovoj prvoj fazi. Je li to slučaj ili ne, postat će jasno u bliskoj budućnosti, ali zasad pretpostavimo valjanost ove hipoteze i pokušajmo mapirati njezine geopolitičke konture.
Bit Trećeg svjetskog rata leži u radikalnoj transformaciji cijele arhitekture svjetske politike. Međunarodne institucije koje danas postoje više ne odgovaraju stvarnom stanju stvari. One su i dalje organizirane prema logici vestfalskog sustava i bipolarnog svijeta. Vestfalski model temelji se na priznavanju suvereniteta svih država priznatih na međunarodnoj razini. Ujedinjeni narodi izgrađeni su na istim temeljima.
Međutim, u praksi se načelo suvereniteta u posljednjih stotinu godina pretvorilo u čisto licemjerje. Tridesetih godina 20. stoljeća u Europi se pojavio sustav u kojem su samo tri sile bile suverene, i to strogo ideološke: ta se situacija zadržala čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, osim što je jedan od ideoloških polova – fašistički – nestao. Druga dva – kapitalistički i socijalistički – jačala su i širila se. Pa ipak, ponovno nije postojala niti jedna nacionalna država koja je bila suverena sama po sebi. Nekima je upravljano iz Moskve, drugima iz Washingtona. Pokret nesvrstanih oscilirao je između dva pola.
buržoasko-kapitalistički Zapad (Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, Francuska itd.);
komunistički SSSR;
zemlje Osovine s fašističkom ideologijom.
Samoraspad Varšavskog pakta i raspad SSSR-a okončali su bipolarnost i od tog trenutka nadalje, samo su Sjedinjene Države ostale kao nositelj suvereniteta. Ujedinjeni narodi i vestfalski model postali su farsa za svjetsku hegemoniju. Tako je nastao unipolarni svijet.
Već 1990-ih postalo je jasno da će međunarodno pravo trebati revidirati – ili u korist svjetske vlade (liberalni scenarij ‘kraja povijesti’ Francisa Fukuyame) ili u korist izravne zapadne hegemonije (kako su je zamislili američki neokonzervativci). Europske zemlje slijedile su scenarij svjetske vlade i, kao pripremni korak prema njemu, prenijele svoj suverenitet na Europsku uniju. Sve ostale su suptilno poticane da se pripreme za isto.
Međutim, početkom 2000-ih pojavio se novi trend: želja za vraćanjem suvereniteta u Rusiji i Kini. Moskva i Peking poduzeli su korake kako bi suverenitet postao stvarnost, a ne fikcija. Tako se manifestirala multipolarnost. Od tog trenutka nadalje predloženo je davanje suvereniteta „civiliziranim državama“ – i već formiranim (Rusija, Kina, Indija) i potencijalnim (islamski svijet, Afrika, Latinska Amerika). One su se, pak, spojile i formirale BRICS.
Kao rezultat toga, unipolarni projekt došao je u izravni sukob s multipolarnim. I globalisti i neokonzervativci protivili su se multipolarnosti. Potencijal za sukob bio je očit, dok stare norme i pravila, naslijeđena iz ranijih geopolitičkih era, više nisu funkcionirala.
Je li Treći svjetski rat već počeo ili ne, u konačnici je od sekundarne važnosti; njegov geopolitički sadržaj je jasan: to je rat između unipolarnosti i multipolarnosti oko nove svjetske arhitekture, oko podjele suverenih centara donošenja odluka: ili ograničenih samo na Zapad, ili podijeljenih među državama u nastajanju civilizacija.
Donald Trump vratio se u Bijelu kuću 2024. na drugi mandat s programom koji je sugerirao da bi mogao prihvatiti multipolarnost: odbacivanje intervencija, kritika globalista, izravan sukob s liberalima, oštri napadi na neokonzervativce, fokus na domaća američka pitanja i pozivi na povratak tradicionalnim vrijednostima – sve je to dalo razloga za pretpostavku da će se Trump i njegova administracija uskladiti s multipolarnošću, dok će istovremeno težiti poziciji koja je najpovoljnija za Sjedinjene Države unutar ovog novog okvira.
Međutim, Trumpova administracija ubrzo se počela sve više približavati neokonzervativcima i odstupati od svog izvornog stava. Uslijedila je podrška genocidu u Gazi, kontinuirana opskrba obavještajnim podacima Kijevu, svrgavanje Madura, pripreme za invaziju na Kubu i konačno rat protiv Irana, uključujući atentat na političke vođe Islamske Republike. Washington je sada u potpunosti usvojio neokonzervativni stav i ponaša se kao da posjeduje jedini pravi suverenitet u svijetu: bez ikakvog pozivanja na pravila ili međunarodno pravo, tvrdi da ima jednostranu vlast nad cijelim svijetom. Pokušava to dokazati u praksi: kroz ratove, invazije, otmice šefova država i orkestriranje operacija promjene režima.
Treći svjetski rat pokrenule su Sjedinjene Države u okviru očuvanja, jačanja i u konačnici konsolidacije unipolarnog modela svjetskog poretka. Svi ostali će pred izborom: postati poslušni vazali ili biti tretirani kao neprijatelji. Upravo protiv tih protivnika unipolarnog svijeta Washington vodi Treći svjetski rat. Suverenitet je u pitanju. Budući da još uvijek ne postoji niti jedna sila sposobna simetrično se suprotstaviti Sjedinjenim Državama, zemlja istovremeno provodi vojne operacije na raznim frontama.
Prva fronta rata unipolarnog svijeta protiv multipolarnog svijeta je Ukrajina. Ovaj rat su izazvali neokonzervativci tijekom Obamine ere, a globalisti su se najviše uključili jer su u Rusiji vidjeli ne samo geopolitičku prepreku uspostavljanju svjetske vlade, već i ideološku prijetnju. Trump je naslijedio ovaj rat i nije baš oduševljen njime (Rusija je nuklearna sila s konzervativnom ideologijom, prema kojoj američki predsjednik ne gaji posebno neprijateljstvo). Moskva, međutim, očito nije voljna prihvatiti vazalski status od Washingtona, već inzistira na suverenitetu i multipolarnosti – pozicijama nespojivim s unipolarnom hegemonijom. U svakom slučaju, Washington i dalje podržava režim u Kijevu, iako sve više prebacuje inicijativu na europske zemlje NATO-a, za koje ovaj sukob ima principijelno i ideološko značenje. Ova fronta ostaje važna, i što Moskva odlučnije brani svoj suverenitet, to će stav Washingtona prema Rusiji biti oštriji.
Drugi front za Sjedinjene Države je zapadna hemisfera: svrgavanje Madura i uspostavljanje kontrole nad Venezuelom, pripreme za invaziju na Kubu i akcije protiv kartela u Meksiku, Kolumbiji, Ekvadoru i tako dalje. U biti, to se svodi na rat protiv cijele Latinske Amerike, ukoliko se bilo koja od zemalja opire izravnim diktatima Sjedinjenih Država.
Treći front, koji je sada u svojoj najintenzivnijoj fazi, jest izraelsko-američki napad na Iran, koji je zapalio cijeli Bliski istok. To također uključuje nastavak vojnih operacija Tel Aviva u Gazi, Libanonu i Jemenu te prekrajanje cijele karte Bliskog istoka.
Zapravo, Zapad trenutno istovremeno vodi rat protiv tri pola multipolarnog svijeta (Rusije, islamskog svijeta i Latinske Amerike). Otvaranje četvrtog fronta – na Pacifiku – je na dnevnom redu. Sukob s Kinom čini se neizbježnim, s obzirom na globalnu logiku tekućih transformacija u svjetskoj politici.
Indija – drugačija civilizacijska država – do sada je zauzela oklijevajući stav i, zbog svojih proturječnosti s Kinom i Pakistanom, naginje Sjedinjenim Državama i Izraelu. No, s obzirom na svoj potencijal, Indija teško da je prikladna za ulogu poslušnog vazala, posebno zato što je multipolarnost službeni kurs njezine vlade.
Dakle, u prvoj aproksimaciji, skicirana je karta geopolitike Trećeg svjetskog rata. Stranku unipolarnog svijeta predstavljaju Sjedinjene Države i Zapad u cjelini, kao i njihovi vazali, uključujući Japan i Južnu Koreju na Dalekom istoku. Oni se bore za dva ne sasvim identična scenarija: globalizam (Europska unija i Demokratska stranka Sjedinjenih Država) i izravnu američku hegemoniju (neokonzervativci). Istodobno, unutar ove konfiguracije, Netanyahu ima vlastite autonomne planove za izgradnju Velikog Izraela, koji se samo neugodno uklapa u liberalni globalizam, ali ga u potpunosti podržavaju Bijela kuća, neokonzervativci i kršćanski cionisti. Općenito, međutim, ova koalicija je relativno ujedinjena u odnosu na multipolarni svijet i kako se eskalacija povećava, bit će prisiljena djelovati sve više kao jedinstven entitet i ostaviti po strani svoje unutarnje proturječnosti za budućnost.
