Vratiti se sebi, znači postati svjestan povezanosti s nečim većim i dubljim od same materijalne vizije svijeta.

Ovdje se ne radi tek o pukoj filozofiji, već o prirodnoj težnji duha da se poveže s istinom unutar sebe i kroz nju se umiri i raste.

Ljudi su oduvijek tragali za višim smislom. Nešto u njima se neprestano ili s vremena na vrijeme pitalo koja je svrha svega ovoga, što se događa nakon što napustimo tijelo, gdje su naši voljeni kad odu odavde, gdje je svijest bila prije nego se ovdje stvorila, koji su njeni dometi i slično.

Znanost ili religija bi mogle na neko vrijeme utišati žudnju za smislom, ali teško da bi to bilo trajno. Jer svijest koja se širi prelazila bi preko apsoluta i otišla mnogo dalje, osjećajući da su stvari dublje i šire od okvira kroz koji ih se predstavlja.

Ne znam i dalje odgovore na gornja i slična pitanja koji bi zadovoljili um iako se nešto u meni bavi njima cijelog Života i naslućuje njihov tijek.

No znam da smo neprestano povezani s nečim većim i da je ta spoznaja na razini svih naših tijela ujedno i trenutak našeg buđenja.

U tom trenu postajemo slobodni, razdragani, puni povjerenja i znamo da sve što je ljubavlju vođeno ima smisla.

Tad na svakom koraku viđamo ljepotu, svakog jutra imamo viziju svog puta, jasan nam je plan naše Duše.

Tad se kroz Život “igramo”, što god da se desi i neprestano poravnavamo u Ljubav.

Predivno je biti dio ovog svega.

Predivno je postojati kod kuće u sebi.

Ljubim Te i podržavam.