- Hamed Bangoura
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Kada bi svi oni koji na ovaj ili onaj način odlučuju o našim sudbinama – političari, državni službenici, poduzetnici ili obični građani na određenim funkcijama, bili ljudi u pravome smislu te riječi, u svom bi djelovanju kretali od jedne jednostavne premise: „Što želim svojoj djeci, želim i svoj drugoj djeci svijeta.“
S druge strane, oni koji nemaju djecu mislili bi: „Što želim za sebe, želim i za sve druge ljude na svijetu.“ I ovaj bi svijet bio jedno. Svi bismo tada disali i živjeli zajedno.
Ne zato što bi nestale razlike među nama, nego zato što bi nestala ljudska potreba da jedni žive na račun drugih. I možda je upravo to jedina prava mjera koliko je netko stvarno “velik”. Nitko nije velik na osnovu toga koliko ima moći, nego koliko je spreman tu istu, jednostavnu stvar poželjeti drugome i podijeliti je s njime.
Nažalost ovaj svijet ne funkcionira tako, ali ja ga smijem barem takvog zamišljati i tako djelovati. „Najte kaj zamerit“, rekli bi u Zagrebu naši stari.
