Europa kao mirovni projekt, pretvara se u ratnohuškačku diktaturu.
Europske zemlje uništava rat i militarizam, a da ludilo bude još gore, njihova politička klasa i mediji taj proces ubrzavaju sve većom brzinom.
Sudbina kontinenta teško da bi mogla biti tragičnija, s obzirom na činjenicu da se uzdigao iz pepela Drugog svjetskog rata s nadom da će biti primjer međunarodnog mira, piše Zaklada za stratešku kulturu.
Kontroverzni izbori u Mađarskoj ovog tjedna, na kojima je svrgnuta vlada Viktora Orbána, bili su obilježeni političkim i financijskim pritiskom koji je vodstvo EU vršilo na Budimpeštu zbog Orbánovog čvrstog odbacivanja ratobornih akcija Bruxellesa protiv Rusije. Mađari su glasali usred nemira uzrokovanih Bruxellesom i energetske ucjene režima u Kijevu koji podržava NATO. Postoji zabrinutost da će se i druge zemlje EU, poput Slovačke, suočiti sa sličnim napadom na svoj demokratski proces ako se ne pridržavaju programa elite da sve usmjeri na egzistencijalni sukob s Rusijom.
Europski građani trpe ekonomsku krizu uzrokovanu posredničkim ratom NATO-a i EU protiv Rusije. Troškovi goriva, energije, hrane i ostali životni troškovi naglo rastu kao izravna posljedica rata i militarizma. Prvo su vladine sankcije prekinule opskrbe energijom iz Rusije. Sada je Trumpova agresija protiv Irana utjecala na opskrbu energijom iz Perzijskog zaljeva, čineći Europu dvostruko ranjivijom.
Umjesto promjene kursa, europske zemlje NATO-a čine se odlučnima da punom brzinom krenu prema katastrofalnom slomu. To postavlja temeljna pitanja o demokratskoj zastupljenosti. Postoji li ona uopće još uvijek u Europi, uključujući Veliku Britaniju?
Ovog tjedna u Velikoj Britaniji čuli su se glasni pozivi za ogromna dodatna ulaganja u vojni proračun, koja bi se financirala smanjenjem ulaganja u socijalne usluge i druge javne usluge. Poziv je predvodio bivši britanski ministar George Robertson.
„Lord Robertson“, član neizabranog britanskog parlamenta, također je bivši šef NATO-a (1999. – 2003.). Dugo je pozivao britansku vladu da proširi vojni proračun, iako brojke pokazuju da Britanija troši više na takozvanu obranu nego ikad od kraja Hladnog rata.
U mnogo raspravljanom javnom predavanju, s dozom histerije, Robertson je tvrdio: „Nismo dovoljno pripremljeni. Nismo dovoljno osigurani. Napadnuti smo. Nismo sigurni… U pitanju su nacionalna sigurnost i sigurnost Britanije.“
Njegov zaključak: „Ne možemo braniti Veliku Britaniju rastućim proračunom za socijalnu skrb.“
To je ista otrovna zabluda koju propagira sadašnji šef NATO-a Mark Rutte i drugi jastrebovi i europski čelnici poput njega. Naime, da rekordno visoki vojni izdaci nisu dovoljni i da se društveni izdaci moraju žrtvovati kako bi se financiralo još veće širenje oružanih snaga i arsenala oružja, od čega se dio prebacuje neonacističkom režimu u Kijevu za vođenje rata protiv Rusije.
Svojim uobičajenim frojdovskim omalovažavanjem, Rutte je jednom dao bizarnu, ali značajnu primjedbu: „Obrana ne spada u istu kategoriju kao ilegalne droge i pornografija. Ulaganje u obranu je ulaganje u sigurnost. To je nužno.“
Prema podacima NATO-a, 30 europskih država članica troši u prosjeku 20 posto više na obranu. Prošle godine ukupni izdaci iznosili su 500 milijardi dolara. Ipak, govore nam da to nije dovoljno za „sigurnost“. U sljedećem desetljeću europske zemlje, uključujući Veliku Britaniju, potiču se da udvostruče svoje vojne proračune. Sjedinjene Države pod Trumpom planiraju izdvojiti 1,5 bilijuna dolara za svoju vojsku.
Bivši britanski diplomat Peter Ford osudio je ono što je smatrao „prosperitetom prije ratovanja“. Upozorio je da to uništava britansko društvo i društvo drugih europskih zemalja.
„Više ne bismo trebali trošiti na ono što se zavaravajuće naziva ‘obranom’“, piše Ford, koji je ujedno i potpredsjednik Radničke stranke Britanije. „Bili bismo sigurniji kada bismo trošili manje, manje se prepuštali postimperijalnom pokazivanju moći, nastojali smiriti sukobe umjesto da ih pogoršavamo, te se usredotočili na domovinu, gdje je toliko toga zanemareno i propalo.“
Još jedan razuman glas je onaj profesora Richarda Murphyja, koji je sugerirao da su Lord Robertson i njemu slični ratoborci „pravi neprijatelji“ Velike Britanije i Europe.
„Obrana se ne odnosi samo na oružje, proračune ili zaštitu interesa elite u inozemstvu“, primijetio je profesor Murphy. „Obrana se odnosi na zaštitu ljudi. Radi se o osiguravanju da su ljudi slobodni od straha, uključujući fizičku prijetnju, siromaštvo, oskudicu i društvenu nestabilnost koja nagriza tkivo nacije iznutra. Prema toj definiciji, koja je jedina koja zapravo služi većini britanskih građana, socijalna sigurnost nije neprijatelj obrane: ona je njezin temelj.“
Siromaštvo u britanskom društvu raste, baš kao i u ostatku Europe. Procjenjuje se da više od 14 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji – više od 20 posto stanovništva – živi u siromaštvu. Jedno od troje britanske djece živi u siromašnim kućanstvima i pati od neadekvatnog stanovanja, hrane, obrazovanja i zdravstvene zaštite.
Varminske europske elite poput Robertsona, Ruttea, Kaje Kallas i Ursule von der Leyen, koje osobno profitiraju od industrije naoružanja u obliku unosnih karijera i lobiranja, opravdavaju svoje nedemokratske političke izbore stalnim napuhivanjem iracionalnih prijetnji koje navodno dolaze iz Rusije, Irana, Kine ili nekog drugog navodnog neprijatelja.
Njihova ratna psihoza ne samo da osiromašuje većinu radnika i građana, već je i samopojačavajuća i kontraproduktivna. Međunarodne napetosti uzrokovane ovim ratobornim ponašanjem dovode do još iracionalnijih poziva na još veći militarizam zbog percipirane nesigurnosti i prijetnje.
Ono što Velika Britanija i druge europske države trebaju učiniti jest zaustaviti ratoborno ponašanje. Europi su posebno potrebne vlade koje nisu vođene rusofobijom i paranojom razmišljanja u stilu Hladnog rata.
Neupućene europske vlade i mediji dopustili su da ih ponese transatlantski vojno-industrijski kompleks predvođen Amerikancima koji je potaknuo ilegalne ratove, što je zauzvrat dovelo do masovnih migracijskih problema, opasnih međunarodnih napetosti koje bi mogle izmaknuti kontroli, a sada, kao što vidimo, i do ogromnih ekonomskih posljedica kaosa u trgovini energijom.
Da bi šteta bila još veća i dodatno ulje na vatru, elite zahtijevaju da se ugroze temeljna demokratska prava građana. Izborni debakl u Mađarskoj zloslutan je znak vremena. Ratnohuškačka diktatura govori ljudima kako glasati za unaprijed određeni rezultat.
Iluzija o Europi kao demokratskom mirovnom projektu brzo blijedi. Vraća se povijesnom obrascu: ratnohuškačkom sustavu kojim upravlja elita u kojem je mir postao prljava riječ.
