Zašto pitanje pandemije nije završeno i zašto o njemu i dalje moramo govoriti, piše Andrija Klarić.
U novoj emisiji Slobodni razgovarao sam sa Soniom Elijah, neovisnom britanskom novinarkom, o njezinoj knjizi 3/11 Viral Takeover. Već sam naslov te knjige govori mnogo. Sonia ga nije odabrala slučajno. Kao što je 9/11 postao simbol jednog povijesnog prijeloma i nove ere sigurnosnog nadzora, tako ona 3/11 — 11. ožujka 2020., dan kada je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju — vidi kao početak novog globalnog prijeloma, ovoga puta biološkog, političkog, tehnološkog i društvenog.
U ovom razgovoru nije me zanimao samo sadržaj jedne knjige. Zanimao me cijeli obrazac. Kako je nastao službeni narativ? Tko ga je oblikovao? Kako je strah korišten kao sredstvo upravljanja? Zašto je cenzura postala prihvatljiva? Što se znalo unaprijed? I naposljetku: zašto se i danas odbija ozbiljna istraga, i u svijetu i u Hrvatskoj?
Zašto je 11. ožujka 2020. prijelomni datum
Na početku razgovora Sonia Elijah objašnjava zašto je upravo datum 11. ožujka 2020. u središtu njezine knjige. Toga je dana WHO proglasio pandemiju, a ona taj trenutak vidi kao biološki pandan 9/11. Njezina je teza da su i u jednom i u drugom slučaju šok i strah iskorišteni za širenje ovlasti države, za uvođenje izvanrednih mjera i za prihvaćanje onoga što u redovnim okolnostima javnost nikada ne bi dopustila.
To je za mene bila važna polazna točka. Naime, kad govorimo o pandemiji, ne govorimo samo o virusu i bolesti. Govorimo o cijeloj novoj političkoj arhitekturi koja je tada nastala ili barem naglo ubrzana: o nadzoru, poslušnosti, upravljanju stanovništvom, hitnim mjerama bez ozbiljne rasprave i stvaranju dojma da sloboda više nije pravo, nego povlastica koju vlast može privremeno ukinuti.
Sonia svoju knjigu zato ne predstavlja kao komentar, nego kao forenzički pregled onoga što se događalo. Kaže da se oslanja na tisuće stranica službenih dokumenata, FOI materijala, znanstvenu literaturu, intervjue sa zviždačima i vlastita istraživanja. Njezina je namjera, kako sama kaže, “naoružati ljude znanjem” kako ponovno ne bi upali u isti obrazac straha i pokoravanja.
Zašto su zahtjevi za pristup informacijama toliko važni
Jedan važan dio našeg razgovora odnosio se na ono što se u anglosaksonskom svijetu zove Freedom of Information — pravo građana da od institucija traže dokumente koje bi one najradije zadržale za sebe.
Hrvatska publika nije navikla da se tako izravno suočava sa službenim institucijama, pa mi je bilo važno da Sonia objasni kako to funkcionira. U praksi, riječ je o tome da se od vlada, regulatora i drugih tijela traže dokumenti, dopisi, e-mailovi, izvješća i bilješke koje nisu dostupne javnosti, iako su od goleme važnosti za razumijevanje političkih i zdravstvenih odluka.
Sonia je podsjetila na slučaj Pfizerovih dokumenata u SAD-u, gdje je tek sudskim nalogom omogućeno da javnost dobije pristup tisućama stranica materijala koje je FDA htjela držati izvan dosega javnosti još desetljećima. U tom smislu, FOI dokumenti nisu sporedna tema. Oni su često jedino mjesto gdje propaganda završava, a počinje stvarnost.
Podrijetlo virusa i konstrukcija dopuštene istine
Posebno važan dio razgovora odnosio se na podrijetlo virusa. Sonia tvrdi da je pregledala tisuće e-mailova ključnih dužnosnika i znanstvenika, uključujući Anthonyja Faucija, Jeremyja Farrara, Francisa Collinsa i druge ljude povezane s gain-of-function istraživanjima. Iz tih dopisa, kaže ona, vidljivo je da su privatno ozbiljno razmatrali laboratorijsko podrijetlo virusa, dok su prema javnosti gurali priču o prirodnoj zoonozi i “mokroj tržnici”.
Meni je ovdje bilo važno istaknuti nešto temeljno: kada privatna komunikacija i javna komunikacija idu u dva različita smjera, problem više nije znanstveni nego politički. Sonia tvrdi da je svaki pokušaj otvaranja teme laboratorijskog curenja bio gušen, ismijavan i cenzuriran, i da postoje e-mailovi koji to potvrđuju.
Upravo zato je važno ponovno otvoriti to pitanje. Ne zato da se unaprijed zaključi jedna teza, nego zato što znanost bez dopuštenih pitanja prestaje biti znanost, a postaje upravljani konsenzus.
PCR testovi, Drostenov protokol i opravdavanje lockdowna
Iz razgovora je također jasno zašto Sonia veliku pozornost posvećuje PCR testovima. Po njezinu tumačenju, upravo su PCR testovi bili ključni alat za opravdavanje lockdowna, za produljivanje izvanrednog stanja i za stvaranje dojma trajne i neposredne prijetnje.
Govori o vrlo ranim datumima iz siječnja 2020.: objavi genomske sekvence, odluci Moderne da krene u razvoj cjepiva, te gotovo istodobnom odobrenju Corman-Drostenova PCR protokola. Sonia upozorava na niz anomalija i sukoba interesa oko tog rada, uključujući povezanost nekih autora s tvrtkama koje su vrlo brzo već proizvodile testne komplete.
Još je važnija njezina tvrdnja da je PCR protokol imao ozbiljne metodološke probleme i da se na temelju takvog testiranja stvarala slika pandemijske opasnosti koja je zatim korištena za političke odluke. U razgovoru sam podsjetio i na jedan rad iz Grčke, koji je pokazivao da velik broj pozitivnih nije uopće bio bolestan, što dodatno pojačava pitanje koliko su “slučajevi” zapravo bili konstruirani kategorijom testiranja, a ne realne bolesti.
Kad se sve to spoji, dolazimo do neugodnog pitanja: jesu li lockdowni, barem dijelom, bili izgrađeni na metodološki slabom temelju?
Lockdowni i psihologija straha
Ne može se govoriti o pandemiji, a da se ne govori o strahu. Sonia Elijah posebno ističe kako je britanska vlada, ali i druge vlade, svjesno koristila strah kao sredstvo upravljanja stanovništvom. U emisiji je govorila o službenim dokumentima i sastancima stručnjaka za ponašanje na kojima se otvoreno raspravljalo o tome da se strah treba koristiti i širiti putem medija.
To je jedan od najtežih dijelova cijelog razgovora, jer nas vodi prema zaključku da se nije samo pogriješilo u procjeni, nego da se stanovništvom aktivno psihološki upravljalo. Poruke poput “ostani doma”, “zaštiti sustav”, “ako izađeš, ugrozit ćeš druge”, maske, simbolika opasnosti i medijsko bombardiranje brojkama — sve je to stvaralo ne samo zdravstvenu, nego i moralnu paniku.
Sonia to naziva oblikom psihološke operacije nad vlastitim stanovništvom. To je teška tvrdnja, ali je u razgovoru podupire dokumentima i zapisima sa sastanaka na kojima se strah tretira kao alat politike.
Cenzura kao središnja tema cijelog razdoblja
Jedna od glavnih teza knjige 3/11 Viral Takeover jest da je cenzura bila ključna za održavanje službenog narativa. U razgovoru smo se posebno zadržali na Trusted News Initiativeu (TNI), koji je nastao radi borbe protiv izbornih dezinformacija, ali je krajem ožujka 2020. proširio svoj djelokrug na “dezinformacije o covidu”.
Sonia povezuje to s ranijim pandemijskim vježbama poput Crimson Contagion i osobito Eventa 201, iz kojeg čita preporuke prema kojima vlade, mediji i tehnološke platforme trebaju razvijati načine brzog suzbijanja “pogrešnih informacija” prije sljedeće pandemije. Ona to smatra nacrtom onoga što je kasnije postalo operativna stvarnost.
U tom smo kontekstu govorili o uklanjanju sadržaja s društvenih mreža, “shadow banu”, uklanjanju znanstvenika, liječnika i javnih osoba koje su odstupale od službene linije. Spomenula je i slučaj Missouri protiv Bidena, koji je otvorio pitanje pritiska države na platforme, te izvješće Disinformation Dozen, kojim je nekoliko ljudi javno označeno kao glavni širitelji “dezinformacija”.
Tu se više ne radi samo o moderiranju sadržaja. Radi se o sustavu discipliniranja javnog prostora.
Kako su prošli protivnici lockdowna i zagovornici ranih terapija
Vrlo važan dio emisije bio je posvećen ljudima koji su se protivili lockdownima ili zagovarali drugačiji pristup. Sonia je podsjetila na Great Barrington Declaration i troje znanstvenika — Sunetru Guptu, Jayja Bhattacharyu i Martina Kulldorffa — koji su zagovarali fokusiranu zaštitu ranjivih, umjesto zatvaranja cijelog društva.
Po njezinu tumačenju, nisu pobijeni argumentom, nego etiketiranjem, crnim listama i javnim diskreditiranjem. Ista se stvar, tvrdi ona, dogodila i liječnicima koji su govorili o ranim terapijama poput hidroksiklorokina i ivermektina.
U razgovoru smo prošli i priču o tome kako su ti lijekovi medijski pretvarani u predmet poruge, kako su se liječnicima oduzimale licence, a radovi koji su pokazivali moguću korist bili povlačeni ili ignorirani. Posebno je zanimljiv dio o lažiranoj Surgisphere studiji u Lancetu, koja je dodatno kriminalizirala hidroksiklorokin i poslužila kao oslonac za niz političkih i regulatornih odluka, iako je poslije povučena.
Ovdje se otvara šire pitanje: što se događa kad najutjecajniji časopisi, najveći mediji, regulatorna tijela i politička moć idu u istom smjeru, a svi koji postavljaju pitanja budu uklonjeni?
“Vjerujte znanosti” — ali kojoj?
U jednom trenutku pitao sam Soniju zašto više ne bismo smjeli bezrezervno prihvatiti mantru “vjerujte znanosti”. Njezin odgovor bio je jasan: problem nije u znanosti, nego u monopolizaciji znanosti. Građanima se nije nudila otvorena znanstvena rasprava, nego gotova “službena znanost” koja je dolazila od WHO-a, CDC-a, regulatora i organizacija duboko povezanih s farmaceutskom industrijom.
Drugim riječima, nije se od ljudi tražilo da razumiju znanost, nego da vjeruju autoritetu. A čim se znanost svede na vjeru u instituciju, prestaje biti korektiv moći i postaje njezin produžetak.
Cjepiva: što se znalo prije odobrenja i što se prešućivalo poslije
Najopsežniji i najteži dio našeg razgovora odnosio se na cjepiva protiv covida. Sonia tvrdi da su ozbiljni rizici bili poznati i prije hitnih odobrenja u prosincu 2020. Posebno ističe sastanak FDA-ina savjetodavnog odbora u listopadu 2020., na kojem je prikazan slajd s nizom mogućih ozbiljnih nuspojava — uključujući smrt, miokarditis, perikarditis, trombocitopeniju, Guillain-Barréov sindrom i moždane udare.
U razgovoru je navela i konkretne primjere iz Pfizerovih ispitivanja, uključujući slučaj Maddie de Garay, djevojčice iz adolescentne studije, za koju tvrdi da je ozbiljna ozljeda u dokumentaciji svedena na “bol u trbuhu”. Ovdje više ne govorimo samo o nuspojavama, nego o pitanju kako su te nuspojave evidentirane, kategorizirane i prikazane regulatorima i javnosti.
Posebno je uznemirujuć dio razgovora o dokumentima vezanim uz trudnoću i dojenje. Sonia tvrdi da je u Pfizerovim materijalima bilo mnogo signala koji su trebali izazvati alarm, uključujući spontane pobačaje i prijenose tvari preko posteljice i majčina mlijeka, a ipak su regulatorna tijela i dalje nastavila s promocijom cjepiva u tim skupinama.
V-Safe, EudraVigilance i pitanje sigurnosnih signala
U razgovoru smo se dotaknuli i V-Safea, američkog sustava za praćenje nuspojava, te baze EudraVigilance Europske agencije za lijekove. Sonia se poziva na rad Woutera Aukeme i drugih neovisnih analitičara koji su, prema njezinim riječima, pokazali da su prijave nuspojava za covid cjepiva višestruko nadmašivale prijave za druge proizvode u prethodnim desetljećima.
Tu sam dodao i hrvatski kontekst. Podsjetio sam gledatelje da sam pisao HALMED-u, Ministarstvu zdravstva i drugim institucijama te da sam iz njihovih odgovora zaključio kako nisu provjeravali sadržaj uvezenih bočica koje su administrirane u Hrvatskoj. Ako je to točno, onda je riječ o skandalu golemih razmjera: proizvod se masovno promovira, na njega se vrši društveni i politički pritisak, a institucije ne provode ni elementarnu provjeru kvalitete.
DNK kontaminacija, različiti proizvodni procesi i pitanje što je zapravo testirano
Jedan od tehnički najzanimljivijih, ali i politički najvažnijih dijelova razgovora odnosio se na temu DNK kontaminacije i na razliku između proizvodnog procesa korištenog u kliničkim ispitivanjima i procesa koji je korišten za komercijalne serije puštene javnosti.
Sonia je pojasnila da kod bioloških proizvoda postupak nije sporedna stvar — postupak jest proizvod. Ako promijenite proizvodni postupak, dobivate drukčiji proizvod i tada biste, logično, trebali ponovno provesti provjeru. Ona tvrdi da se to nije dogodilo i da je javnost zapravo primala proizvod koji u tom obliku nije bio klinički ispitan.
Na to se nadovezuje priča o rezidualnoj DNK i nalazima neovisnih laboratorija, uključujući Kevina McKernana. Sonia upozorava na mogućnost da takva kontaminacija, u kombinaciji s lipidnim nančesticama, otvara pitanje insercijske mutageneze i potencijalnih onkoloških posljedica. Uz to spominje i novije radove o nenamjernim, aberantnim proteinima koji nastaju iz cjepiva, što dodatno pojačava pitanje: što se zapravo događalo u tijelu nakon primjene tih proizvoda?
Digitalne covid potvrde kao dokaz koncepta
Pred kraj razgovora Sonia iznosi možda i najvažniju političku tezu svoje knjige: da su covid potvrde bile proof of concept — dokaz koncepta za ono što danas gledamo kao širi projekt digitalnog identiteta.
Po toj logici, pandemija nije bila samo zdravstvena kriza, nego i društveni laboratorij. Ljudi su naučeni da pravo na kretanje, putovanje, ulazak u trgovinu, restoran ili kazalište može biti uvjetovano digitalnim statusom. Sonia smatra da je upravo to poslužilo kao odskočna daska za širi sustav digitalnog identiteta, koji se danas gura pod raznim administrativnim i tehnološkim izgovorima.
Spominje i Agendu 2030 te cilj SDG 16.9, koji predviđa univerzalni pravni identitet do 2030. godine. U tom svjetlu, digitalne potvrde više nisu epizoda iz prošlosti, nego uvod u novu društvenu infrastrukturu kontrole.
Hrvatska: zašto se istraga i dalje odbija
Na kraju emisije otvorio sam ono što smatram možda i najvažnijim pitanjem za hrvatsku publiku: što od svega ovoga vrijedi i za Hrvatsku, i zašto se ovdje i dalje odbija ozbiljna istraga?
Podsjetio sam da su u Hrvatskom saboru dva puta odbijene inicijative za istraživanje onoga što se događalo tijekom pandemije, i to uz sudjelovanje vlasti i oporbe. To me dovodi do jednostavnog pitanja: ako se nema što skrivati, zašto se ne želi otvoriti dokumente, provjeriti činjenice i dopustiti javnu raspravu?
Također sam upozorio na gospodarsku cijenu lockdowna i na činjenicu da je Hrvatska, kao i druge članice EU, sudjelovala u zaduživanju kroz Next Generation EU fond. Taj je fond u javnosti predstavljen kao pomoć i oporavak, ali riječ je o zajedničkom zaduživanju koje će buduće generacije vraćati desetljećima. Ako se uz to uzme u obzir inflacija, uništavanje malog i srednjeg poduzetništva, ranjivost gospodarstva i politička poslušnost prema vanjskim uputama, onda pandemijsko razdoblje više nije samo zdravstvena priča. To je priča o dugoročnim političkim i ekonomskim posljedicama.
Zaključak: pitanje pandemije nije zatvoreno
Razgovor sa Soniom Elijah bio mi je važan jer ne dopušta da se sve svede na zaborav. Njezina je knjiga pokušaj da se dokumentira jedan golemi povijesni događaj dok su tragovi još svježi, a dokumenti još dostupni. Ne traži od ljudi slijepu vjeru, nego da čitaju, provjeravaju, uspoređuju i ne pristaju na gotove narative.
A moj je zaključak jasan: pitanje pandemije nije završeno. Nije završeno zato što posljedice nisu nestale. Nije završeno zato što su mnoga pitanja ostala neodgovorena. Nije završeno zato što su isti obrasci — strah, cenzura, tehnokratska kontrola i političko poslušništvo — i dalje prisutni.
Dok god se odbija istraga, dok god se skrivaju dokumenti, dok god institucije ne žele objasniti što su znale, kada su to znale i zašto su donosile odluke koje su donosile, ova tema ostaje otvorena.
I ostat će otvorena.
Cijelu emisiju pogledajte na linku ispod.
izvor
